Kažu da tehnologija i društvene mreže uvelike ugrožavaju ustaljeni habitus ljudskog postojanja. Naravno, postoje argumenti za i protiv. No dobra strana tehnologije i društvenih mreža je što se na njima mogu pronaći trenuci i detalji koji su već na smetlištu povijesti ili koje bi neki radije zaboravili.
Tako u dubinama YouTube platforme, usuđujem se reći, postoji antologijska snimka od 9. svibnja 1991. godine kada je rahmetli Alija Izetbegović posjetio Široki Brijeg. Prizor koji, s obzirom da danas živimo u atmosferi u kojoj društveni aktivisti, po tko zna čiji hatar, šire moralnu, medijsku i svaku drugu paniku – djeluje nadrealno. Alija kao predsjedavajući Predsjedništva dolazi u Široki Brijeg, a oduševljena hrvatska svjetina kliče: “Alija, Alija!” Ovacije se izmjenjuju nekad u pravcu “Alija, Alija”, pa “Hoćemo Aliju!”.
Zašto ovo pišemo? Iz razloga što je predsjednik Sabora Islamske zajednice Edhem Bičakčić. prilikom gostovanja na Federalnoj televizijikazao je kako je potrebno relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata, pohvalivši pritom gestu predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića koji je došao na bajramski prijem kod reisu-l-uleme Husein ef. Kavazović.
Eh, sad se opet moram vratiti Aliji. Kada se Alija obratio Hrvatima u Širokom Brijegu, počeo je riječima:
– Došao sam k tebi. Neki su mi rekli da ne idem tamo, opasno je. (Svjetina jednoglasno viče: Nije!). Ne mislim da je opasno. Vi ste moj narod, ja sam vaš. Znaj da je tako.
Zaključio je Ali, a publika je to uzvišeno klicala.
Nakon Bičakčićeve izjave sigurno će neki reći koliko je to opasno, i šta sve ne. Zapravo, bit će pripremljen teren za svakog Bošnjaka koji se pokuša unaprijed diskreditirati i proglasiti nacionalnim murtedom (izdajnikom). Tu dolazimo do fenomena destruktivnog, nihilističkog bosanskog uma koji, zapravo, ni za što ne valja. To je um koji je ostao zarobljen u prošlom stoljeću i na sve gleda iz perspektive partijskog šablona. Dakle, ako ne razmišljate kao širitelji moralne i društvene panike, odmah dobijete etiketu fašista, satelita ili čega već iz širokog arsenala naslijeđenog od propagandnog alata prošlog sustava.
Čini li se čudnim reći da su Hrvati 1991. i 1992. bili za neovisnu BiH, a dobar dio Bošnjaka, koji su se, kako sada kažu, borili protiv fašizma (taj izraz ponavljaju kao papagaji, ali vjerojatno ni sami ne znaju što znači), borili su se protiv Alije i mahali slikama “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”? Alija je mogao otići na Široki Brijeg, a u Sarajevu su mu nasapunali dasku i pripremili svileni gajtan. Često se izmiče i etiketa da su Alija i njegovi suradnici dijelili Bosnu, ali čini se da je nikada nisu dijelili.
No, kada se govori o raspadu Jugoslavije i njegovom odrazu na BiH, nisu bile samo tri strane, već četiri, a četvrta je bila međunarodna zajednica, koja je od početka kroz razne ustavne aranžmane i planove zapravo trasirala i zagovarala podjelu, tretirajući prostor isključivo kroz etničke postotke i karte. Sve su to činjenice, možda će ih neki oklijevati, ali ipak činjenice.
Ipak, vratimo se našim aporijama, izazvanim bajramskom posjetom Dragana Čovića reisu. Čini se da Bajram, u slučaju Bošnjaka, neće biti najradosniji, već najpolemičniji praznik. Važno je shvatiti, posebno iz bošnjačke perspektive, da svaka promjena mora doći iznutra sustava. Ne može zaobići sustav. Čović je sustav i na određeni način utjelovljuje politiku Hrvata u BiH zadnjih dvadesetak godina. Stoga je važno da s njihove strane postoji želja za poboljšanjem situacije. Isto se može vidjeti i sa Zdenkom Lučićem koji je također dio sustava. Pojedinac izvan sustava, kad bi bio zlatan, beskoristan je jer nema težinu; zapravo, on je samo puki entuzijast koji na kraju neće postići nikakav rezultat. Svaki Bošnjak, Hrvat i Srbin koji je dio sistema i pokušava promijeniti stanje je dobrodošao. Jer sustav ima moć mijenjanja, ali pojedinac nema.
Predsjednik Sabora IZ Bičakčić dobro zna da je retorika oštra, puna negativnih osjećaja. I istina je da, kada pratite društvene mreže, imate dojam da u Bosni i Hercegovini teku potoci krvi i da se na svakom ćošku odvija sukob izazvan nacionalno-vjerskim podjelama. Na žalost nekih, a na sreću mnogih, hvala Bogu, nije. I dobro je ići na domjenke. No, pritom ne treba gubiti iz vida da je naš problem državno-nacionalni, a ne treba ga svoditi na vjerski. Vjerski autoritet treba usmjeriti u tom smjeru, kako bi se poboljšali nacionalni pristupi i politike. Svaka religija je apsolutna u svojoj dogmi, stvarno nema promjene, ili si vjernik ili nisi. U politici, međutim, stvari nisu konačne; rezultat su spleta različitih okolnosti, a sve se svodi na sposobnost percipiranja povijesnog trenutka.
Da se zaoštrila retorika pokazuje i izjava kandidata iz reda hrvatskog naroda Slavena Kovačevića koji svakog Hrvata koji glasuje za Čovića ili Lučića unaprijed proglašava fašistom. Koja je poruka protagonista građanske države i društva? Hrvati i Srbi kažu da bi ta država bila uvod u bošnjačku hegemoniju, ali zapravo bi ta država, u ovakvom konstelacijskom poretku, bila rigidna diktatura u kojoj bi prije svega stradali sami Bošnjaci i autentična bošnjačka politika. Oni bi, slikovito rečeno, branili građansku državu do posljednjeg Bošnjaka.
Ovdje je ključno uvesti političku teoriju Carla Schmitta, koji u svom temeljnom djelu Pojam političkog objašnjava da je bit politike razlikovanje “prijatelja” od “neprijatelja”. Schmitt postavlja tezu da liberalni koncept “građanske države” služi kao paravan za nametanje dominacije pod krinkom univerzalnih humanističkih načela. U društvu s tri konstitutivna naroda, gdje nepovjerenje nije prevladano, inzistiranje na apstraktnom “građaninu” bez poštivanja kolektivnih identiteta ne vodi slobodi. Schmitt nas uči da se politički problem ne rješava ignoriranjem stvarnosti, već jasnim prepoznavanjem aktera i njihovih pozicija. Ignoriranje te trostruke stvarnosti u ime utopijskog građanskog ideala vodi izravno u destabilizaciju, jer je sustav koji ne prepoznaje stvarne kolektivne strahove i interese osuđen postati instrumentom ugnjetavanja.
Ja bih stoga dopunio Bičakčićeva zapažanja. Treba nam relaksacija na sve tri strane, jer u Bosni situacija da su dva protiv jednog obično ne donosi ništa dobro.
Relaksirani odnosi između sve tri strane koje imaju stvarnu težinu u svom narodu ključ su stabilnosti.
Sve preko toga zapravo imamo više od trideset godina u Bosni i Hercegovini i čini se da je to postao najunosniji posao. Neki će reći da je etnonacionalizam postao najunosniji biznis u BiH, ali ja smatram da je prodavanje magle i mlaćenje prazne slame postao najunosniji biznis u Bosni i Hercegovini.
To je unosan posao u kojem se stvarna rješenja odgađaju kako bi se održao profitabilni status quo politike praznih obećanja.
Stoga, da se popis preprodavača magle ne širi, potrebno je razgovarati i stvari promatrati racionalno i trezveno.