Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova, još jednom pokazuje da mu je u fokusu sve osim vanjske politike.
Iako se mjesecima oglašava o temama koje nemaju veze s njegovim ministarstvom – od kadrovskih križaljki na KCUS-u, preko rada BH Telecoma, do uređivačke politike Hayata, o sudbini Christiana Schmidta i njegovom odlasku, točnije o OHR-u, on trenutno nema poziciju.
Nevjerojatno je s kakvim entuzijazmom Konaković ulazi u rasprave o stvarima koje apsolutno nisu u njegovom djelokrugu, trošeći energiju na lokalne razmirice i pokušaje kontrole javnih poduzeća. S druge strane, tamo gdje bi trebao pokazati težinu i autoritet, na međunarodnoj razini iu zaštiti institucija, on se povlači.
Njegova se strategija očito svodi na to da sebe proglasi pobjednikom u trenutku kada njegov protivnik tek počinje partiju.
Javnost je mjesecima slušala uvjeravanja da su on i Denis Bećirović pobijedili Milorada Dodika i tako ga navodno poslali u političku prošlost.
Danas vidimo da je taj isti “poraženi” Dodik učinio upravo ono što je najavio, dok ministar vanjskih poslova umjesto konkretnog diplomatskog odgovora bira šutnju.
Strategija “pobjede nad Dodikom” je izgleda bila samo priča za društvene mreže. Sada treba čekati novi ministrov “strateški potez”.
Ministar koji redovno dijeli lekcije o radu Kliničkog centra, Hayat televiziji i BH Telecomu, prodaji TV Alfa odjednom nema stav o ključnom pitanju za budućnost zemlje. Priča o “poraženom Dodiku” srušila se kao kula od karata. Umjesto lokalnih tračeva i unutarstranačkih obračuna, očekuje se da ministar vanjskih poslova konačno počne raditi posao za koji je plaćen, prije nego što posljedice njegova nerada postanu nepopravljive. Ministar očito nije imao informacija što se sprema. Za razliku od Dodika.
Ne može se vanjska politika zemlje voditi između dva statusa na Facebooku o stvarima koje nisu u opisu posla ministra. Pitanje Schmidtovog odlaska nije nešto o čemu se može šutjeti, ali Konaković očito nema odgovor na novonastalu realnost.
Vrijeme je da prestane biti ministar za “sve i svašta” i pokuša barem jednom biti ministar vanjskih poslova. Ako mu je uopće ostao kredibilitet nakon što ga se “poraženi” Dodik grubo odrekao na terenu.