Prema analizi rada The Guardiannajnoviji potezi Donalda Trumpa prema NATO-u razotkrivaju duboke slabosti američke politike u odnosu na sukob s Iranom.
Iako su Sjedinjene Američke Države zajedno s Izraelom uključene u vojnu kampanju, ključni problem koji se ističe je potpuni izostanak jasno definirane strategije – nema precizno definiranih ciljeva, nema vremenskog okvira, niti plana za izlazak iz sukoba.
U takvim okolnostima Trump šalje kontradiktorne poruke. S jedne strane zahtijeva od saveznika da se uključe u zaštitu Hormuškog tjesnaca i podrže američke operacije, dok s druge strane javno propituje razloge američkog angažmana.
Ta neusklađenost dodatno zbunjuje partnere i otežava bilo kakvo koordinirano djelovanje.
Poseban problem predstavlja način na koji Washington vrši pritisak na svoje saveznike. Trumpove izjave da bi NATO mogao imati “jako lošu budućnost” ako ne podrži SAD doživljavaju kao ultimatum, a ne kao poziv na suradnju.
Kao rezultat toga, ključne europske države poput Velike Britanije, Francuske i Njemačke odbijaju izravnu vojnu uključenost, ističući da NATO nije zamišljen kao ofenzivni savez za operacije ovog tipa.
Sličan oprez pokazuju i drugi saveznici poput Japana i Australije, što dodatno ukazuje na nedostatak međunarodne podrške američkom pristupu.
Guardian posebno naglašava kako problem nije samo vojni, već i politički. Washington nije definirao što bi predstavljalo uspjeh u ovom sukobu.
Bez jasne definicije pobjede, saveznici ne žele riskirati ulazak u potencijalno dugotrajan i skup sukob. Ova situacija podsjeća na ranije američke intervencije na Bliskom istoku, gdje su vojni rezultati često bili popraćeni političkom nestabilnošću i neuspjehom u izgradnji trajnog mira.
Istodobno, Iran iskorištava nastali strateški vakuum. Umjesto izravne konfrontacije, oslanja se na asimetrične metode – napade bespilotnim letjelicama na tankere, destabilizaciju pomorskog prometa i pritisak kroz kontrolu Hormuškog tjesnaca.
Takav pristup omogućuje Teheranu produljenje sukoba i povećanje ekonomskih troškova za Zapad, posebice kroz njegov utjecaj na globalno tržište nafte.
Analiza ukazuje i na šire geopolitičke posljedice. Slabljenje jedinstva NATO-a otvara prostor za druge globalne aktere poput Rusije i Kine, koji mogu iskoristiti podjele unutar Zapada za jačanje vlastitog utjecaja.
Istodobno, europske zemlje sve više razmišljaju o potrebi veće strateške autonomije, što može dugoročno promijeniti odnose unutar transatlantskog saveza.
Dodatni problem je izostanak diplomatske inicijative. Za razliku od ranijih kriza, gdje su vojni i politički napori išli paralelno, u ovom slučaju dominira vojna logika bez vidljivih pokušaja deeskalacije pregovorima.
Time se povećava rizik od širenja sukoba i smanjuje mogućnost njegova mirnog rješavanja.
Trenutnu američku politiku prema Iranu obilježavaju tri ključne slabosti. Nedostatak jasno definiranih ciljeva, loša koordinacija sa saveznicima i oslanjanje na pritisak umjesto na diplomaciju. Takav pristup ne samo da otežava rješavanje aktualne krize, već i narušava dugoročnu stabilnost međunarodnih odnosa. Umjesto jačanja zapadnog jedinstva, produbljuje podjele i povećava rizik dugotrajnog, destabilizirajućeg sukoba čije bi posljedice mogle biti globalne, zaključuje se u analizi.