Beogradski analitičar Jovan Miladinović smatra da studentsku listu treba posmatrati kao spoj dvije glavne političke orijentacije, nacionalne i građanske, čija saradnja zahtijeva jasan dogovor o vođenju države i raspodjeli odgovornosti.
Polazeći od ideje ravnoteže nacionalnog i građanskog, koju je zagovarao i Milo Lompar, Miladinović ocjenjuje da bi takav odnos trebalo pretočiti u konkretan dogovor o podjeli resora.
Prema njegovom prijedlogu, nacionalna komponenta mora preuzeti političku odgovornost za odbranu, unutrašnje poslove i bezbjednosnu politiku te kulturu, dok bi građanskoj komponenti trebalo povjeriti ostale resore.
Obrazloženje za takvu podjelu Miladinović vidi u političkim prioritetima koje bi obje orijentacije unosile u zajedničku vlast. Nacionalna komponenta bi kroz odbranu i bezbjednost preuzela neposrednu odgovornost za zaštitu suvereniteta i državnih interesa, a kroz kulturu za očuvanje jezika, pisma, istorijskog pamćenja i kulturnog nasljeđa. Time bi njeno učešće u vlasti dobilo jasan programski sadržaj.
Građanskoj komponenti pripala bi široka odgovornost za ekonomsku, socijalnu i institucionalnu obnovu zemlje. Ona bi vodila finansije, privredu, unutrašnju i spoljnu trgovinu, rudarstvo i energetiku, kao i poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu. U njenoj nadležnosti bili bi i građevinarstvo, saobraćaj i infrastruktura, javna ulaganja, zaštita životne sredine i briga o selu.
Prema ovom modelu, građanska komponenta preuzela bi i prosvjetu, zdravstvo, rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, kao i brigu o porodici i demografiju. Bila bi odgovorna za nauku, tehnološki razvoj i inovacije, te za sport, turizam i omladinu. Takav raspored, smatra Miladinović, podrazumijevao bi obavezu da obećanja o boljem životu građana pretvori u konkretne i mjerljive rezultate.
Miladinović građanskoj komponenti predlaže i resore pravde, državne uprave i lokalne samouprave, ljudskih i manjinskih prava i društvenog dijaloga, informisanja i telekomunikacija, kao i spoljne poslove i evropske integracije. Time bi ona dobila značajnu ulogu u obnovi institucija, unapređenju javnih usluga i međunarodnoj saradnji.
Održivost ovakvog dogovora, naglašava Miladinović, zavisila bi od zajedničkog programa. Spoljna politika, iako povjerena građanskoj komponenti, morala bi počivati na prethodno usaglašenim stavovima o Kosovu i Metohiji, međunarodnim obavezama i ključnim državnim interesima. Sličan dogovor bio bi potreban i u oblastima u kojima se prepliću prosvjeta i kultura.
Za sve resore, prema njegovoj ocjeni, morala bi važiti ista mjerila stručnosti, zakonitosti i javne odgovornosti. U oblasti bezbjednosti posebno ističe profesionalan izbor rukovodilaca i djelotvoran parlamentarni nadzor, dok bi očuvanje kulturnog nasljeđa moralo biti praćeno slobodom stvaralaštva i poštovanjem kulturne raznolikosti.
Smisao takve podjele, ocjenjuje Miladinović, bio bi da obje komponente preuzmu jasne obaveze pred istim biračima. Uspjeh zajedničke vlasti zavisio bi od njihove sposobnosti da dogovor sprovedu i postignu rezultate u oblastima za koje su
preuzele odgovornost.