Mnogo prije nego što je radio pod trenerskim štabovima Luisa Enriquea, Xavija, Rudija Garcije, Luciana Spallettija i Massimiliana Allegrija, mladi Miralem Pjanić bio je strastveni ljubitelj nogometa, spreman izdržati 17-satno putovanje autobusom kako bi gledao kako igra njegova voljena Bosna i Hercegovina.
Dapače, kad se prisjeti svoje velike reprezentativne karijere, sjećanja mu se odmah vraćaju u djetinjstvo. Nogomet je konstanta u njegovom životu otkad zna za sebe, čak i kada je s jedva godinu dana morao bježati od rata u bivšoj Jugoslaviji da bi se s roditeljima preselio u Luksemburg.
Krenuo očevim stopama
– Samo sam krenuo očevim stopama – rekao je Pjanić za FIFA– u, prije polufinala play-offa protiv Walesa:
– U Luksemburg smo stigli kao izbjeglice iz rata. Moj tata je bio talentiran igrač, a nogomet mu je pomogao da nađe posao. On je radio kao fizički radnik od 7 ujutro do 16 sati, a moja mama je imala posao čistačice od 15 sati. do 22 sata Kad je tata morao brinuti o meni, to se ponekad poklapalo s njegovim treninzima, pa bi me vodio sa sobom. To je ono što je potaknulo moju ljubav prema igri.
Uvijek sam samo želio igrati nogomet i nikad se nisam dvoumio – dodao je Pjanić, koji je za svoju zemlju odigrao 115 utakmica, što ga čini drugim igračem s najviše nastupa u povijesti BiH, nakon Edina Džeke.
Sada kada se povukao iz nogometa, Pjanić može razmišljati o tome koliko su duboko životni usponi i padovi, te povijest, oblikovali igrača kakav je postao.
Pjanić je kao mladić doživio mnogo uspona i padova prije nego što je stigao do vrha. Ljubav prema reprezentaciji njeguje od malih nogu, a o tome govore brojne priče.
Njegovo divljenje Hasanu Salihamidžiću, kojeg smatra istinskim uzorom, zajedno sa očevom zaraznom strašću prema Zmajevima kada su se probili na međunarodnu scenu, bili su posebno formativni utjecaji. Ukratko, slobodno se može reći da su bosanskohercegovački podvizi bili sastavni dio školovanja svršenika Akademije u Metzu.
– Kad god je reprezentacija igrala, iz svake zemlje u kojoj su se nastanili Bosanci krenuli su autobusi. Svi su dolazili kući gledati utakmice. Kao dijete sam do 17 sati putovao autobusom kako bih s tatom gledao utakmicu i bodrio našu reprezentaciju. Kad sam iz prve ruke svjedočio svom tom uzbuđenju na stadionu, počeo sam sanjati da bih jednog dana i sam mogao biti tamo na terenu. Imao sam 11-12 godina i ti trenuci će mi zauvijek ostati u sjećanju – prisjeća se Pjanić.
Njegov san se na kraju ostvario, iako je bio prisiljen donijeti odluku u ranoj mladosti kada je, nakon što je predstavljao Luksemburg na razini U-17 i U-19.
– Imam luksemburško državljanstvo. Sve dugujem Luksemburgu i uvijek ću osjećati duboku privrženost toj zemlji – rekao je Pjanić, koji je otkrio i da ga je Raymond Domenech 2008. čak kontaktirao s namjerom da ga angažira za Francusku.
Međutim, veznjaka ništa nije moglo odvratiti od nošenja bh. dresa.
– Već sam bio odlučio! Moji korijeni su u Bosni i kod kuće smo uvijek poštovali bosanske običaje i tradiciju. Zbog toga sam se odlučio za tu reprezentaciju. Znam odakle sam i gdje sam rođen – rekao je Mali princ.
Sa samo 17 godina, Pjanićev urođeni talent, koji je bio vidljiv od trenutka kada je napravio profesionalni debi u Metzu, privukao je interes nekoliko vrhunskih klubova. Godinu dana kasnije, nakon što je prešao u Lyon, gdje će se itekako ostvariti, veznjak je ispunio ambiciju koju je kao dječak imao na tribinama Sarajeva ostvarivši prvu reprezentativnu utakmicu. Dogodilo se to u prijateljskoj utakmici protiv Bugarske u kojoj rezultat (poraz 1:2) nije bio bitan.
– Nositi taj dres i igrati u tom pretis loncu na stadionu je nešto posebno jer je cijela publika na nogama, pjeva od početka do kraja. Nikad to neću zaboraviti!
Iako je predstavljao vrhunske klubove uključujući Romu, Juventus i Barcelonu, te dijelio svlačionicu s nekim od vodećih zvijezda 21. stoljeća, poput Cristiana Ronalda i Lionela Messija, vrhunac Pjanićeve karijere nedvojbeno je FIFA Svjetsko prvenstvo u nogometu u Brazilu 2014. godine, prvo u povijesti Bosne i Hercegovine.
– Želio sam da moja karijera bude posebna i da svoju reprezentaciju odvedem na Svjetsko prvenstvo, što nikada prije nije uspjelo. Pokazalo se da je to izvanredno i vrlo teško postignuće. S ponosom mogu reći da smo blagoslovljeni zlatnom generacijom.
Na južnoameričkom tlu, njegova se momčad činila dobro pozicioniranom za napredovanje iz svoje skupine, ali loša sreća uzela je danak. Nakon poraza od Argentine rezultatom 1:2, ostaje žal za porazom od Nigerije – 0:1. U toj utakmici Džekov pogodak je poništen, a reprize su kasnije pokazale da nije bio ofsajd. Međutim, u to vrijeme VAR sustav još nije bio uveden. Turnir smo završili pobjedom nad Iranom 3:1, a Pjanić je postigao gol i upisao asistenciju. Njegova će se generacija stoga zauvijek pamtiti po tome što je svoju zemlju odvela na prvo Svjetsko prvenstvo i postigla svoju prvu pobjedu na završnom turniru.
– Još gledamo unatrag i pitamo se što se moglo dogoditi da smo primili gol – kaže Pjanić 12 godina kasnije:
– Morate se znati nositi i pripremiti za te turnire. Gledajući unatrag, mislim da se pokazalo naše neiskustvo. Možda smo neke od tih trenutaka mogli podnijeti malo drugačije. Ali ostalo je puno lijepih uspomena, uključujući moj gol i našu prvu utakmicu protiv Argentine na Maracani. Ne može biti bolje od toga.
Bosna i Hercegovina nije uspjela ponovno izboriti vrhunac kvalifikacija u Pjanićevim igračkim danima, propustivši ga i 2018. i 2022. Kada se spustio zastor na njegovu igračku karijeru, životopis legende Lyona broji samo jednu sezonu na najvećoj svjetskoj sceni – onu koja mu je i dalje izvor neizmjernog ponosa.
Iako se rado prisjeća briljantne karijere izgrađene na kombinaciji neumorne radne etike, samoprijegora i prirodnog talenta, bivši bh. reprezentativac sada se, na neki način, vratio u navijački autobus koji ga je kao dijete vozio diljem Europe.
Kada njegov dugogodišnji suigrač Džeko bude vodio svoju momčad u Walesu 26. ožujka u UEFA play-offu za FIFA Svjetsko prvenstvo 2026., Pjanić će biti njihova podrška broj jedan, bodrit će ih od kuće.
– Bilo je dosta promjena u reprezentaciji, ali utakmice u doigravanju nikad nisu lake, pogotovo u gostima – rekao je Pjanić u intervjuu za FIFA:
– Ovo su obje utakmice koje se moraju pobijediti. Morate se znati nositi s usponima i padovima. Vjerujem u svoj tim i svoju zemlju, iako je Wales težak protivnik i neće se predati bez borbe.
Bosna i Hercegovina će, ukoliko pobijedi, narednu utakmicu igrati pred domaćim navijačima protiv pobjednika susreta Italija – Sjeverna Irska, kojeg čeka probno gostovanje.
Razmišlja i o trenerskom poslu
– Ako uđemo u finale, atmosfera na stadionu i u cijeloj zemlji bit će naelektrisana – rekao je Pjanić:
– Bosna nikad nije lako mjesto za igranje gostujućih ekipa. Odlazak tamo sa spoznajom da se radi o utakmici koja odlučuje o plasmanu u vrh natjecanja bit će prava noćna mora za protivnike.
Pjanić je otkrio da u budućnosti razmišlja o trenerskom poslu, možda i na klupi svoje reprezentacije, ali da je trenutno potpuno posvećen očinstvu. Nema sumnje da bi gledanje Bosne i Hercegovine na sljedećem Svjetskom prvenstvu bio prikladan način za njega da u svoju djecu usadi goruću strast koju je njegov otac jednom zapalio u njemu.