Edin Džeko je kroz svoju karijeru donosio odluke koje nisu uvijek bile financijski najisplativije, ali su nogometno gotovo uvijek bile najpravednije.
Nakon odlaska iz Intera imao je čiste papire i otvorena vrata Saudijske Arabije te mogućnost da u posljednjim godinama karijere uzme “punu lovu”. Nije. Umjesto toga odabrao je Fenerbahçe, veliki turski klub, ozbiljnu ligu i natjecateljsku razinu koja podrazumijeva pritisak, odgovornost i ambicije. U dvije sezone, već 37-godišnjak po dolasku, Džeko je zabio impozantnih 35 golova.
Ni nakon Istanbula nije promijenio svoj princip. Mogao je lako otići u Ujedinjene Arapske Emirate, osigurati si lagodniji život i puno jači ugovor, ali odlučio se vratiti u Italiju i Fiorentinu. Iako tamo pola godine nije bilo idealno, nije zabijao pouzdano, a iako je to bilo zahtjevno razdoblje, Džeko je opet odabrao nogomet umjesto udobnosti.
Vjerojatno je Džeko opet imao pozive iz egzotičnih liga, ali je, ipak, odlučio ostati u Europi. Njemačku i Schalke odabrao je na poziv izbornika Mirona Muslića i suigrača Nikole Katića. Momčadi iz Gelsenkirchena u lovu na povratak u Bundesligu nedostaje golgeter, a Dijamant nije odolio povratku u Njemačku nakon 15 godina. Možda slabiji ugovor od onog koji bi potpisao u Arabiji, Emiratima ili SAD-u, ali jača konkurencija, veći izazov i ozbiljniji nogomet.
U vremenu kada mnogi na zalasku karijere biraju sigurnost i novac, Džeko uporno bira teren i dokazivanje. Pitanje je jednostavno. Je li to pravi put? Za one koji cijene nogomet, odgovor je vjerojatno jasan.