Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS) obavijestio je danas (11. maja) građane da im nedostaje osam citostatika.
Kako stoji na službenim stranicama te zdravstvene ustanove, Klinika za onkologiju na listi ima 89 citostatika od kojih nedostaju: etopozid cap. a 50 mg, flurouracil amp, endoksan amp, abirateron tbl, ribociklib tbl, xtandi tbl, anastrazol tbl i pazopanib tbl.
Iz Univerzitetskog kliničkog centra (UKC) Tuzla također je saopšteno da im nedostaju citostatici: nilotinib 200 mg cps, lenalidomid 25 mg, fluorouracil amp. 250 i 500 mg, idarubicin amp, mitoxantrone amp, abiraterone accord tbl. 500 mg i etopozid cps. 100 mg.
Vlasti godinama ne mogu riješiti problem
Citostatici su iznimno važna terapija u liječenju onkoloških bolesnika. Riječ je o antitumorskim tvarima koje se koriste u sustavnoj metodi liječenja malignih bolesti – kemoterapiji.
Kemoterapija ili citostatska terapija danas je dio standardnog terapijskog procesa za većinu malignih bolesti, uz operacije, zračenje i određene biološke lijekove.
Kod nas je problem što takvih lijekova nema, a nadležni ga godinama ne mogu riješiti.
Prof.dr.sc. Maja Banjin
Kao i kod svih drugih bolesti, tako i u onkologiji postoji nešto što se živi – “zlatni sat”, odnosno vrijeme u kojem se, prema riječima prof. dr.sc. Maje Banjin, onkologinje, pacijentu treba napraviti svu potrebnu dijagnostiku, a zatim uključiti adekvatnu terapiju.
– To se odnosi i na citostatike. No, kod nas se događa da onkološki pacijenti mjesecima čekaju na listama, a najblaže što mogu reći jest da je to – nedopustivo – ističe Banjin.
Valja istaknuti da klinički centri nisu ti koji nabavljaju te lijekove. Nabavka citostatika isključiva je odgovornost Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine.
Udruge koje okupljaju oboljele od malignih bolesti neprestano apeliraju na nadležne da riješe problem, ističući da onkološki bolesnici ne bi trebali čekati ni dana na liječenje.
Zlatan Planinčić
– Naši članovi prisiljeni su kupovati lijekove u inozemstvu jer ne mogu čekati da se Fond solidarnosti smiluje i nabavi ih. Čekaju li, zdravlje im se drastično pogoršava, a mnogima je i život u pitanju. Riječ je o lijekovima koji se koriste u prvoj fazi liječenja, a zamislite situaciju kada onkološki pacijent iz drugog grada dođe u Sarajevo, a onda ga na KCUS-u dočeka informacija da terapije nema i da, ako želi da je dobije, mora je nabaviti sam. U takvoj situaciji pacijentu ostaju dvije mogućnosti – ostati bez lijeka ili poslati nalaze hematologu u drugu državu i na osnovu recepta KCUS-a dobiti novi s kojim će moći kupiti citostatike u apoteci. Nakon što se to riješi, lijek se mora transportirati u Bosnu i Hercegovinu, što često zna biti komplicirano. To je sudbina i svakodnevna borba jednog onkološkog pacijenta u Bosni i Hercegovini – kaže Zlatan Planinčić, predsjednik Udruženja “Mijelom u BiH”.
Pacijentima se nudi nadomjesna terapija
Kaže da je odavno postalo beskorisno pitati Federalni zavod – zašto nema citostatika.
– Zavodi najčešće odgovore da je razlog neispravnost lijeka, ponekad je problem u nabavi ili nije potpisan ugovor ili vam jednostavno kažu – svako malo…, i tako godinama. Da ne kažem da sve košta, nisu to mali novci. Naravno, pacijent čeka nadoknadu, a lijek treba kupiti i za sljedeći mjesec. Uz citostatike treba imati novca i za druge lijekove, vitamine i dodatke prehrani kako bi se izborili s opakom bolešću. Umjesto da se učini sve da mu se olakša život, onkološkom pacijentu u BiH se zagorčava život jer država ne može osigurati ni osnovne stvari – naglašava Planinčić.
O razlozima nedostatka citostatika pitali smo i Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, ali odgovor do objave teksta nije stigao.
U ranijem odgovoru, na naš upit o nedostatku citostatika, iz Federalnog zavoda su, između ostalog, kazali da je “više razloga dovelo do privremenih prekida u isporuci citostatika, kao što su zastoj u proizvodnji, reorganizacija proizvodnje, kašnjenje u proizvodnji serije namijenjene tržištu BiH i drugi”.
– Osim toga, na opskrbljenost lijekovima utječu globalne nestašice nekih supstanci, uvjeti transporta, kao i zakonom propisana obavezna kontrola lijekova pri uvozu na naše tržište – odgovorili su nam iz Federalnog zavoda početkom siječnja ove godine.
Dodali su da “u većini slučajeva postoje alternativna rješenja u primjeni terapije, a da u slučaju nepostojanja alternative, odnosno zamjenskog lijeka, Zavod pacijentima omogućuje pravo na povrat novca za kupljeni lijek, uz priloženu medicinsku dokumentaciju”.