Obitelji ubijenih Bošnjaka iz Bijelog Potoka kod Zvornika čekaju suđenje: Želimo tim ljudima pogledati u oči

Gotovo svaki tjedan, oko tri iza ponoći, preživjelih i obitelji žrtava zločina iz Zvornika su na putu za Sarajevo. Putuju satima kako bi prisustvovali suđenjima koja čekaju 30 godina nakon zločina počinjenih u ljeto 1992. Svako ročište vraća ih u dane kada su u Bijelom Potoku bili odvojeni od najmilijih, ali ustraju jer su svoje živote podredili želji da pronađu nestale i čekaju pravdu.

Oko tri sata iza ponoći počinju se okupljati obitelji bošnjačkih muškaraca i maloljetnika koje su srpski zločinci 1. lipnja 1992. godine u Bijelom Potoku razdvojili i potom ubili na autobusnoj stanici u Đulićima kod Zvornika.

U prosinačkoj noći kada su novinari Detektor su s njima, majke, sestre, kćeri i supruge ubijenih dolaze na stanicu i čekaju autobus koji će ih odvesti do Suda BiH u Sarajevu kako bi prisustvovali suđenjima i saznali više informacija o onome što se dogodilo njihovim najmilijima.

Suvada Selimović hoda od svoje kuće do stanice kroz mrak uz pomoć svjetla s mobilnog telefona. Kaže da se najviše boji životinja u jednom dijelu koji uopće nije osvijetljen.

Autobus koji kreće iz Sapne staje na nekoliko lokacija kako bi im se pridružile i druge obitelji ubijenih. Njih blizu 50 gotovo svaki tjedan, ponekad dan za danom, odlazi u Sarajevo kako bi pratili suđenja.

Šeća Delić, Šaha Hrustić i Enesa Mehmedović u autobusu govore o tome zašto im je važno ići na svako suđenje, nakon što su 30 godina čekali da sudski procesi počnu.

Šeča kaže da noć uoči suđenja ne spava, a kad se vrati bit će potresena. Shaha objašnjava da su svi dobili malo snage nakon podizanja optužnice i da su živjeli za dan početka suđenja.

– Godinu i pol ustajemo, neću reći s veseljem, ali puno je snage i energije. Doživjeli smo još jedno suđenje da bismo taj dan saznali nešto novo, što se dogodilo s našim nevinim muškarcima, djecom – kaže ona.

U nekoliko dana koje su novinari proveli s njima u Đulićima i Klisi, njih četvero s ostalim obiteljima razgovaralo je o onome što se dogodilo 1. lipnja 1992. godine i sudbini njihovih najmilijih.

Kada je počeo rat, Suvada je sa suprugom Hasanom i troje djece, od kojih je jedno imalo osam mjeseci, živjela u Đulićima. Kaže da im je život bio skladan i da su tek počeli uživati. Početkom rata Đulići i osam do devet okolnih mjesta našli su se u okruženju.

– U tom periodu telefoni su nam bili isključeni. Ljudi su tada bili bolesni, žene su se porađale kod kuće. U trgovinama je ponestalo hrane – kaže ona.

Suvada kaže da su mještani tih mjesta 31. maja 1992. bili na Klisi, gdje su se sutradan počeli okupljati na raskrsnici.

Upravo na tom raskrižju novinare je dočekao Šaha Hrustić s Klise. Prisjeća se gotovo apokaliptičnih scena kada je tog jutra vidjela tisuće stanovnika u selu. Vidjela je i vojsku i policiju.

Mještanima je rečeno da idu prema Sapni, ali su ih uputili u pravcu Bijelog Potoka. Šah pokazuje novinarima put kojim su išli.

– Ne vidiš ništa ispred sebe. Išli smo dvoje po dvoje s jedne i s druge strane, vojska, policija, uniformirani ljudi, ljudi u civilu koji su naoružani – bacajte ih okolo – kao barijeru, kaže ona.

Enesa Mehmedović se prisjeća kako se tada nije osjećala dobro jer je bila trudna te da je plakala svaki put kada bi ugledala supruga na cesti. Nije znala što će biti sa svima njima.

Na brdu koje s jedne strane gleda na Đuliće i Bijeli Potok, a s druge na branu od mulja, Adil Đulić blagim tonom priča da je oca posljednji put vidio prilikom odvajanja muškaraca i maloljetnika na Bijelom Potoku. Kad je počeo rat, imao je samo 12 godina.

– Nisam ga ni našao. Ni on ni djed, ni kosti. Barem da obavi dženazu kako dolikuje, pa da znam gdje ću ga posjetiti – kroz suze govori Adil.

U Bijelom Potoku, osim Shahinog supruga, razdvojen je i njen sin koji nije imao ni 15 godina. Spasila ga je pokazavši vojniku zdravstvenu knjižicu.

– Gledao (u knjižicu), gledao ga i ovako ga udario po ruci: “Spusti ruke i izađi iz kolone” – kaže ona.

Suvada i Enesa su se prisjetile kako su muškarci odvojeno ulazili u kamione. Tada je, kako kaže Suvada, izdvojeno 20 Selimovića – članova njene obitelji.

Osim supruga i svekra, Šeću Delić rastavljaju i sinovi Zijad i Sead koji su imali 21 i 17 godina. Vojnici su je zamolili da odabere koju će vratiti iz kamiona.

– Idem ja prema kamionu, razmišljam koju da uzmem kad imam obojicu, a nemaju valjda čovjeka i ćaću. Kad sam došao, rekao mi je: “Koji”, kaže, “da siđem do tebe”? „Pa neka siđe“, rekao je mlađi Sead, „neka siđe, rekao sam Sead“. Ide ovako na otpor. “Ne”, kaže, “šta hoćeš, može dva vojnika da nosi ispod ruke” – kaže Šeća u Bijelom Potoku, nedaleko od mjesta gdje se to dogodilo.

Na grobnici Crni vrh pronađeni su posmrtni ostaci Šećinih sinova. Opisuje da je godinu dana čekala da se njihovi ostaci odvoje kako bi ih mogla pokopati.

Isti dan je ukopala Seada i Zijada.

– Samo je gledao iza nas, mene i punicu, a za njima su išli moj šogor i svekar i samo su govorili “čuvajte se, bit će sve u redu”. Od toga nije bilo ništa. Čak ni u redu. Popeli smo se. Otišli su u kamione i od tada se više ništa nije čulo. Našao sam njihove kosti, pokopao ih. A život mi je kasnije bivao sve teži i teži – prisjeća se Enes 1. juna 1992. godine u Bijelom Potoku.

Pojašnjava da imaju informacije da su muškarci odvedeni u Tehnički školski centar u Karakaju, te u Pilicu, gdje su ubijeni iz vatrenog oružja.

Posmrtni ostaci muškaraca izdvojenih u Bijelom Potoku pronađeni su u masovnoj grobnici na Crnom vrhu i drugim manjim grobnicama. Međutim, više obitelji i dalje traga za 240 nestalih osoba.

Ahmet Grahić je na Crnom vrhu pronašao posmrtne ostatke svog oca, braće, amidže i bratića. Pokazao nam je i druge lokacije, poput mezarja Berbić, gdje su pronađeni posmrtni ostaci ubijenih.

Ahmet rukom pokazuje novinarima gdje je bio rub mezara na Crnom vrhu, koji je danima posjećivao nakon otvaranja. Objašnjava način na koji je grobnica iskopana kako bi se tijela mogla vidjeti.

– Stajao sam ovdje na rubu groba, pogled mi je skrenuo na jedno tijelo. Kad sam pogledao, prepoznao sam džemper. Supruga ga je isplela za mog oca – kaže kroz suze i dodaje:

– Tada su se u meni pojavili osjećaji boli i tuge i tuge, ali i radosti. Boli me, jer znam i slutim od kakve je smrti umoran. I bilo mi je drago da sam ga našao da ga sahranim, da znam gdje mu je grob.

Suvada i Enesa bile su s novinarima na Crnom vrhu. Teško im je, kažu, doći na ovo mjesto gdje uoči svake obljetnice nađu smeće.

Većina ubijenih koji su razdvojeni u Bijelom Potoku danas su ukopani u mezarju Memorijalnog centra u Gornjoj Kalesiji.

U Bijelom Potoku postoji spomen obilježje ubijenima, gdje se svakog prvog u mjesecu okupljaju obitelji. Obitelji smatraju da treba obilježiti i grob na Crnom vrhu.

– Tražili smo da se grobnica ne zatvara, da ostane otvorena za svakog građanina koga slučajno podsjeti na mjesto zločina – kaže Suvada.

Koliko god obitelji bile zadovoljne što je započeo sudski proces i put do pravde za njihove najmilije, njihova je bol produbljena negiranjem zločina.

– Kad netko negira tako počinjeno kazneno djelo, jednostavno demantira mene. Negira moj temelj. Uskraćuje mi sve. I to me boli. Teško je to ispraviti – kaže Ahmet, koji je danas predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih općine Zvornik.

Svaki put kada obitelji idu na suđenje, sve ih to vrati u 1. lipnja 1992., ali smatraju da je važno biti tamo kao podsjetnik da pravda mora biti zadovoljena i nestale osobe pronađene. Mirno i dostojanstveno izlaze iz autobusa, postrojavaju se za ulazak u sudnicu jedan po jedan. Njihova lica govore više nego što bi to bilo koji glas mogao ispričati.

– Osjećamo neku gorčinu u želucu. Mnoge majke, žene i sestre to teško podnose. Nakon toga bole dva-tri dana. I želimo te ljude pogledati u oči, da vide te obitelji, da ih grize savjest za ono što su učinili – kaže Suvada.

Napominje da svoje najmilije ne mogu vratiti.

– Jedino što možemo učiniti za njih je da netko odgovara – kaže ona.