Prije točno godinu dana javnost je bila bombardirana pompoznim najavama Naše stranke i ostatka vladajuće Trojke o navodnom raskidu koalicije sa SNSD-om na državnoj razini.
Slušali smo odlučne najave o smjenama državnih ministara Staše Košarca i Srđana Amidžića, dok su se čelnici ove koalicije natjecali pred kamerama tko će zvučati domoljubnije i odlučnije u zaštiti institucija Bosne i Hercegovine.
Građanima je servirana iluzija crvenih linija koje se više ne bave kompromisom na štetu države.
No, stvarnost je po tko zna koji put brutalno demantirala jeftini populizam.
Jučerašnji skandalozan čin ministra financija i trezora BiH Srđana Amidžića i zamjenika ministra sigurnosti Ivice Bošnjaka, koji su samoinicijativno i mimo zakonom propisanih državnih procedura otvorili novi granični prijelaz u Gradišci, razotkrio je svu nemoć i diletantizam sarajevske “državotvorne” politike.
Postavlja se logično i prilično neugodno pitanje za Trojku. Ako ste ga smijenili prije godinu dana, u kojem svojstvu Amidžić danas s mjesta državnog ministra krši državne zakone?
Slučaj “prelazak granice” izravna je posljedica kapitulantske politike koju su Denis Bećirović i Trojka provodili prilikom raspodjele vlasti.
Nošeni željom za foteljama, olako su i bez ikakvih pregovaračkih uvjeta ključne upravljačke strukture prepustili SNSD-u i HDZ-u, ostavljajući Bošnjake bez ijedne strateške poluge moći.
Prepustivši SNSD-u Ministarstvo financija i Upravu za neizravno oporezivanje, Trojka je dobrovoljno predala ključeve državne riznice Miloradu Dodiku, dok su sigurnosni sektor svjesno obezglavili.
Danas, nakon smjene Nenada Nešića, za kojeg je Elmedin Konaković svojedobno slavodobitno tvrdio da je “provučen kroz iglene uši”, upražnjeno je mjesto ministra sigurnosti.
U tom vakuumu sigurnosnim aparatom faktički upravlja zamjenik ministra iz redova HDZ-a Ivica Bošnjak, dok Graničnom policijom BiH upravlja član iste stranke.
Kad se sve to posloži, Amidžićev jučerašnji pohod na granični prijelaz postaje sasvim razumljiv. Jednostavno je umarširao u prostor koji mu je Trojka prethodno raščistila i dala.
Ovakav epilog razotkriva potpuni kadrovski kolaps i apsolutnu nezrelost Trojke, a posebno Denisa Bećirovića, za ozbiljnu državnu politiku. Jer Denis Bećirović je onaj „nulti“, kako bi Dodik rekao – izvođač radova, koji je 22. prosinca 2022. godine dao suglasnost da Borjana Krišto bude mandatarka za Vijeće ministara, a time je dao i suglasnost za ovakav sastav državne Vlade i njihovu kadrovsku politiku. I sve to, kako rekosmo, bez ikakvih pregovaračkih uvjeta.
Trojka je u toj trgovini dala sve, a država BiH zauzvrat nije dobila apsolutno ništa.
Umjesto proklamiranih reformi i jačanja institucija, građani su na federalnoj razini dobili političku dinastiju Isak, a na državnoj upravo one bagere kojima je Konaković svojedobno javno prijetio. Ironično, ti bageri danas ne ruše secesionističke blokade, nego bageri SNSD-a ruše državne procedure.
Ključni problem politike Trojke je u tome što je dopustila da država bude ponižena i svedena na razinu nijemog promatrača u sukobu Milorada Dodika i države.
Dodik redovno izlazi kao pobjednik iz svakog političkog blata koje su sami zamijesili, demonstrirajući silu na terenu, dok predstavnici Trojke pišu besmislene izjave i izražavaju zabrinutost.
Slučaj sa samovoljnim otvaranjem graničnog prijelaza u Gradišci najbolja je i najokrutnija ilustracija kraha politike Trojke, slike i okolnosti politike koja je kapitulaciju proglasila kompromisom, a vlastitu nemoć pobjedom.