Nermin Ibrahimović iz Srebrenice došao je iz Norveške prvi put ove godine prošetati trasom Marša mira. Tom cestom u srpnju 1995. nisu uspjeli proći njegova baka, stric i mnogi članovi obitelji Ibrahimović.
Emotivno putovanje
– Djeca su mi i ranije dolazila na Marš mira, ali nisam imala priliku zbog posla. Za mene je to emotivno putovanje, razmišljam o tome da stojim na zemlji gdje su moji najmiliji posljednji put kročili, gdje su izdahnuli. Odlučio sam da pokušam, godine prolaze, nikad se ne zna hoće li to biti moguće sljedeće godine – priča nam Nermin Ibrahimović.
Ističe kako je ovo način da se na dostojanstven način prisjetimo onoga što se dogodilo, da pružimo ruku pomirenja, ali i da pokažemo da, ako netko misli da se zlo može ponoviti, učimo nove generacije da budu spremne i kažu: “Nikad više!”.
Nermin kaže da je iz Srebrenice otišao 1993. godine i živjeli su u Gračanici, a u rodnom mjestu iza njega su ostali nana, amidža i skoro cijela porodica s očeve strane.
Ibrahimović na Maršu mira
FOTO: J. Bojić
– Imam 47 godina i najstarija sam s očeve strane obitelji. Babu smo sahranili prije tri godine, a srednji prst je među prvima pronađen… Živimo dalje, nismo jedini, cijela BiH je jedna velika masovna grobnica, a sa Srebrenicom je sve završilo – kaže Ibrahimović.
Tragove genocida počinjenog prije 31 godinu ne mogu izbrisati ni oni koji su ga preživjeli, bez obzira na protok vremena.
Generacijske traume
– Živimo dvojaki život. Svaki Bajram, Nova godina, Prvi maj, su i radost i tuga. Uvijek nekoga čekamo, nema potpune sreće kad ne doživiš da ti dijete upozna oca. Završiš srednju školu, završiš fakultet, magistriraš, oženiš se, uvijek netko fali. To su generacijske traume. Moja rahmetli majka se razboljela od svega toga – kaže Ibrahimović.
Život nam nije bio naklonjen, dodaje, ali se, kaže, nada da ćemo dostojanstveno nositi taj teret.
– Šansa za pomirenje i suživot postoji, ali gledajući se u oči kažemo da je bilo, ali više neće biti – kaže Nermin Ibrahimović koji, između ostalih, na Marš mira ide s bratom, sinom i kćerkom.
U čast mog pokojnog djeda
Sinu je dao ime Nesib, po ocu ubijenom u genocidu.
– Treći put sam na Maršu mira. Vraćam se svake godine, jer je lijepo vidjeti tko sam i odakle sam. Prvi put mi se nije dalo, ali kako vrijeme prolazi postaje lakše. Emocije te ponesu, hodaš sam i ne razmišljaš o koracima – priča nam Nesib Ibrahimović.
Iako živi u Norveškoj, odgojen je, kako kaže, za očuvanje naše kulture i identiteta.
– Ne želimo zaboraviti odakle smo i šta smo, pogotovo oni koji su dali svoje živote da bismo mi bili ovdje gdje jesmo – zaključuje 18-godišnji Nesib Ibrahimović.
Ibrahimovići su dio jedne od najvećih organiziranih grupa sudionika Marša mira pod nazivom Djeca srebreničkih boraca. Mnogi od njih su, poput Nermina, izgubili očeve na putu kojim su prolazili, a 31 godinu nakon genocida i dalje im dostojanstveno odaju počast.
Djeca srebreničkih boraca
FOTO: J. Bojić