Paralelna stvarnost ćaci-svijeta
Srbija je izašla na izbore. Ćaci-svijet još čeka da se stvarnost predomisli. Jer kako prihvatiti da je izgubio čovjek čija se pobjeda godinama predstavljala kao prirodni zakon?
Reakcije popularne pjevačice Jelene Karleuše, koja pobjedu Studentske liste objašnjava hajpom na društvenim mrežama, a poraz svog favorita doživljava kao pad Srbije, dobro pokazuju taj raskorak. U njima vidim suštinu ćaci-svijeta: uvjerenje da država i vođa dijele istu sudbinu, pa njegov gubitak većine mora značiti nacionalnu katastrofu.
U takvom shvatanju politike izbori služe da potvrde unaprijed poznatog pobjednika. Kada građani odluče drugačije, odjednom postaju zavedeni, nezahvalni i nesposobni da razumiju sopstveni interes. Svako objašnjenje djeluje prihvatljivije od jednostavne mogućnosti da su ljudi svjesno poželjeli promjenu.
Zato je toliko teško prihvatiti poraz. Trebalo bi priznati da televizijska slika zemlje nije obuhvatala cijelu zemlju, da aplauzi nisu predstavljali sve građane i da glasnija podrška ne znači nužno veću podršku. Čitav jedan pogled na stvarnost morao bi da se preispita.
Iza želje da se sve vrati na staro, po mom sudu, stoji i strah od gubitka poznatog mjesta u društvu. U starom rasporedu znalo se čiji se glas čuje, kome se otvaraju vrata i koliko vrijedi blizina vlasti. Promjena donosi neprijatnu mogućnost da politička odanost više neće biti dovoljna potvrda nečije važnosti.
Tada i smjena vlasti počinje da izgleda kao neprijateljski čin. Zemlja bi trebalo da zastane dok se njeni dosadašnji tumači ne oporave od iznenađenja. Birači bi trebalo da sačekaju da im se objasni šta su zapravo htjeli. U toj mašti poništavanje rezultata postaje najkraći put do povratka poznatog svijeta.
Svako ima pravo da ostane uz poraženu opciju i radi za njenu sljedeću pobjedu. Nepravilnosti se osporavaju dokazima. Ali razočaranje ishodom ne daje nikome pravo da građanima ospori sposobnost odlučivanja. Demokratija traži da se prihvati i mogućnost gubitka vlasti.
Ćaci-svijet najteže podnosi pomisao da će osvanuti novi dan i da se život neće ugasiti zato što njihov vođa više nema vlast.
Dok čekaju da se vrati staro, stvarnost im zadaje najteži udarac: nastavlja dalje bez njihove saglasnosti.
Tekst: Jovan Miladinović