U Bosni i Hercegovini vanjska politika je odavno prestala biti polje usuglašenog državnog djelovanja, već poligon za soliranje.
Međutim, slučaj supokrovitelj Rezolucije kojom se osuđuje Iran u Ujedinjenim narodima, ako se izjava o načinu odlučivanja pokaže točnom, podigla je ljestvicu institucionalnog apsurda na novu razinu.
Javnost će ovaj potez vjerojatno zamotati u celofan “povijesnih sila”, ali ispod površine krije se opasno rušenje ustavnog poretka, koje bi se poput bumeranga moglo vratiti onima koji se zaklinju državi.
Predsjedništvo i postupci koji su u tijeku
Ustavni okvir BiH ne ostavlja prostora za kreativna tumačenja. Predsjedništvo BiH je isključivi nositelj vanjske politike. To je mozak, a Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) je samo izvršna ruka.
Da bi ta ruka napravila bilo kakav međunarodni potez, mozak mora donijeti odluku – konsenzusom, na službenoj sjednici, kojom predsjedava onaj tko je u to vrijeme na redu.
U slučaju osude Irana, prema dostupnim informacijama, ništa od navedenog se nije dogodilo. Predsjedništvo kojim trenutno predsjeda Željko Komšić nije zasjedalo.
Posebno je intrigantna Komšićeva pasivnost i nevoljkost da sazove sastanak, pogotovo ako se prisjetimo da je to isto Predsjedništvo svojedobno jednoglasno podržalo odluku o nominaciji američkog predsjednika Donalda Trumpa za Nobelovu nagradu za mir. Dok se Komšić u ovom osjetljivom geopolitičkom trenutku držao po strani, vjerojatno kalkulirajući između različitih pritisaka, stvarao se institucionalni vakuum.
S druge strane, Željka Cvijanović od početka ima jasan i beskompromisan stav podrške Izraelu. Taj tečaj nije slučajan. On je dio šire strategije Banjaluke koja nastoji izgraditi most do Trumpove administracije preko zaljevskih zemalja i savezništva s Izraelom, ciljajući na krunski politički trofej – izravan susret Milorada Dodika i Donalda Trumpa.
Ako nije bilo sastanka, usuglašenog stava, formalnog zaključka, postavlja se pitanje legitimiteta BiH. glas. Ako su izjave točne, Denis Bećirović, član Predsjedništva koji trenutno niti ne predsjeda ovim tijelom, preuzeo je ulogu “samoproglašenog suverena”.
Pretpostavlja se da je Bećirović usmenom instrukcijom upućenom Elmedinu Konakoviću i Zlatku Lagumdžiji mimo procedure naredio supredstavljanje rezolucije.
Politička abolicija za srpske kadrove
Tu dolazimo do ključne teze. Ovaj potez nije samo kršenje protokola, on bi mogao biti strateško samoubojstvo probosanske politike.
Godinama se iz Sarajeva opravdano kritizira paralelno diplomatsko djelovanje kadrova iz Republike Srpske. Svaki put kad su srpski veleposlanici ili članovi Predsjedništva djelovali izvan dogovorenog stava, optuživani su za rušenje države i protuustavno djelovanje.
Eventualnim davanjem instrukcija, mimo procedure i Ustava Bosne i Hercegovine, Denis Bećirović te optužbe čini ništavnim.
Davanjem usmenih instrukcija izvan sastanka i dogovora, Bećirović bi mogao stvoriti savršen “pravno-politički paravan” za svakog budućeg diplomatu iz redova Srba u BiH, odnosno stranaka sa sjedištem u Banjoj Luci.
Njime se praktično ukidaju sve naknadne radnje koje bi srpski kadrovi mogli sami poduzeti. Ako član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda može samostalno krojiti kurs BiH u UN-u, s kojim pravom će sutra Željka Cvijanović biti kritizirana ako, primjerice, naredi podršku nekoj proruskoj inicijativi ili se ogluši o direktive EU?
Legalizacija diplomatske anarhije
Time bi se otvorio prostor u kojem više ne postoje “pravila igre”. Ako je ovaj scenarij točan, Bećirović, Konaković i Lagumdžija su pokazali da je za vođenje vanjske politike dovoljno imati istomišljenike u komandnom lancu, dok je Ustav tek usputna smetnja.
To direktno ide naruku onim politikama koje BiH žele prikazati kao nefunkcionalnu, nemoguću državu. Ako se odluke donose šapatom, usmeno i u uskom krugu podobnih i stranačkih sastavnika, onda BiH prestaje djelovati kao država i postaje zbir tri paralelne diplomatske mreže koje se nadvladavaju u hodnicima UN-a.
Pobjeda ega, poraz institucije
Pitanje nije zaslužuje li Iran osudu. Pravo pitanje, a ono mora zanimati sve kojima je stalo do države, je: zaslužuje li BiH uopće imati proceduru?
Ako je odgovor negativan ili postupak vrijedi samo kad nam ide u prilog, onda smo i sami pristali na to da su institucije samo zakulisne.
Provokativna, ali istinita, verbalna instrukcija možda je kratkoročno donijela poen u očima zapadnih partnera, ali je dugoročno legitimirala svaki budući separatni potez Banje Luke.
Kad ruka počne djelovati bez mozga, to se u biologiji zove grč, a u politici anarhija. Bećirovićev model diplomacije može biti pitanje za svakodnevnu upotrebu, ali je zapravo najjači vjetar u leđa onima koji tvrde da je BiH u Sarajevu samo deklarativno, au praksi samo alat u rukama pojedinca.
Tko zapravo vodi vanjsku politiku Bosne i Hercegovine? Ako su ovi navodi točni, odgovor je porazan – Tko prvi dođe do telefona.