“Danas u Potočarima postoji jedan nišan, manji od ostalih. Na njemu piše Fatima Muhić. Pod njim ne leži samo dijete, nego cijela jedna porodica koja je tu trebala nastaviti živjeti…”
Ovo je citat iz priče o genocidu u Srebrenici koju je napisao dvanaestogodišnji Ajnur Ibrahimović, učenik sedmog razreda Osnovne škole “Centar” iz Tuzle.
Ajnur kaže da je inspiraciju za priču dobio iz saznanja o Srebrenici, za koju ga vežu majka Asmira i otac Meldin, djeca žrtava genocida 1995. godine.
– U izboru za priču bile su tri teme. Odabrao sam 30 godina od genocida u Srebrenici jer onoliko koliko Srebrenica veže moje roditelje, toliko i mene. Volim posjetiti i Bratunac, Srebrenicu i Potočare, jer su mi tamo ukopani djed i nana – kaže Ajnur.
Njegov tekst je nagrađen među više od 400 radova u Muzeju “Alija Izetbegović” u Sarajevu.
– Čestitali su mi prijatelji i profesori u školi. Bilo im je drago što sam to uspio – rekao je Ajnur.
Ajnorova priča govori o bebi Fatimi, najmlađoj žrtvi genocida, koja je ubijena, kako piše ovaj dvanaestogodišnjak, “u gradu koji je postao najveća grobnica pod vedrim nebom”. Ajnur dalje opisuje da je Fatima otišla tiho, bez plača, bez susreta sa igračkama.
– Kad staneš pred taj bijeli kamen, nemoj samo šutjeti. Slušati. To je najteži jauk koji ljudsko uho može podnijeti. To pita Fatima: “Jesam li ja kriva što sam se rodila?” – citat je iz nagrađene priče.
Ajnorova majka Asmira Ibrahimović ne krije zadovoljstvo što je njegov rad uvršten među pohvaljene, kao rad najmlađeg osnovca.
Asmira je odrasla bez roditelja. Njena majka Semka ubijena je 1992. godine u Srebrenici, kada je Asmira imala samo dva i po mjeseca. Njen otac Ševko ubijen je u genocidu u julu 1995. godine prilikom proboja Srebreničana na teritorij pod kontrolom Armije BiH. Asmira je tada imala tri godine.
– Odgojili su me amidža Sevlet Alić i tetka Pemba Alić. Nije mi bilo lako jer su moji otac i majka zakazali u svakom trenutku, ali su se Nena i Amija trudile sve to nadoknaditi. Kako sam se udala i rodila djecu, pazim da im ništa ne fali, da popunim tu prazninu koja je meni nedostajala – kaže Asmira za Detektor.
Njen otac Ševko sahranjen je u Potočarima 2003. godine, kada je pronađen u masovnoj grobnici kod Glogova. Asmira je tada bila učenica 4. razreda osnovne škole. Njena majka je 1992. godine, nakon ubistva, pokopana u Osmačama.
Istu sudbinu doživio je i Ajnorov otac Meldin Ibrahimović. Njegov otac Ferid ubijen je u genocidu, dok ga je majka Fata uspjela spasiti i dovesti u Tuzlu prilikom proboja 1995. godine.
– U Bratuncu je ukopan svekar Ferid. Moj suprug Meldin odrastao je uz majku Fatu. S njim je prošla jako težak put, bila je i u logoru u školi “Vuk Karadžić”, a tada je bila jako mlada. Na sebi ima velike ožiljke koji su nastali dok je štitila Meldina, koji je tada imao oko pet godina – kaže Asmira.
Asmira i Meldin, osim sina Ajnura, imaju i stariju kćerku Amnu, učenicu devetog razreda osnovne škole. Oboje se bave sportom, a majka Asmira kaže da djecu redovno podsjeća na događaje u Podrinju i Srebrenici, ali ih i uči da budu dobri ljudi.
– Redovno ih vodimo u Potočare i Bratunac. Kao roditelji, učimo ih da znaju sve. Želim da budu ljudi, da budu ljudi i da se druže sa svim vjerama i nacijama. Učimo ih da se ljudi ne razlikuju po vjeri i naciji, nego po tome kakvi su ljudi danas – rekla je Asmira.
Svaki 11. srpnja bolan je za obitelj Ibrahimović. Osim roditelja, Asmiri i Meldinu su u genocidu u Srebrenici ubijeni djedovi, stričevi, prvi rođaci i brojna šira familija.
– Taj osjećaj nikad nikome ne bih poželio. Pogotovo kad odeš na mezar i dodirneš taj prizor. To je moja bolna tačka koja će me pratiti do kraja života – rekla je Asmira opisujući osjećaje tuge, ne samo 11. jula.
– Trideset godina je prošlo, a Srebrenica je i dalje rana koja ne zacjeljuje, jer kako da zacijeli zemlja koja čuva nedosanjane snove jedne bebe. Danas je Fatimino ime naša savjest da ni jedno ljeto nikada ne bude ispisano krvlju i nevinošću – zaključuje Ajnur svoju priču.