Priča o dječaku iz Srebrenice koji je postao časnik Oružanih snaga BiH i uspješan sportaš: Njegov otac bi bio ponosan

Bio bi ponosan na mene. Ovom kratkom rečenicom Mesud Selimović, Srebreničanin čiji je otac ubijen u genocidu u julu 1995. godine, obilježio je dan kada je ostvario svoj dječački san i promoviran u oficira Oružanih snaga BiH.

Fotografija u uniformi, objavljena na njegovom profilu bez dugog objašnjenja i bez patetike, sažela je cijeli jedan život u samo pet riječi – kao tiha, ali snažna posveta dječaka iz Srebrenice koji je odrastajući bez oca odlučio da njegova osobna tragedija ne ostane samo teret i bolna uspomena, već polazište na kojem će graditi unutarnju snagu i pobjednički mentalitet, piše Anadolija.

Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine u genocidu je ubijeno više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Među njima su bili Mesudov otac Sakib Selimović, njegov djed, amidža i brojni drugi članovi uže i šire familije. Mesud je zajedno sa majkom Hajrijom, sestrom Melisom i bratom Asimom izbjegao iz Srebrenice i utočište našao u Tuzli, gdje je i započeo svoj izbjeglički život. Obitelj Selimović i danas živi u Tuzli, osim sestre Melise, koja je umrla godinu dana nakon odlaska iz Srebrenice.

Odrastanje bez oca, uz majku koja je jedina nosila teret obitelji, snažno je obilježilo Selimovićev životni put i oblikovalo njegov karakter. Paralelno sa školovanjem, od mladosti aktivno trenira kick-boxing i danas se smatra jednim od najuspješnijih kick-boxera u Bosni i Hercegovini i šire, što potvrđuje i ugovor sa Glory, najjačom svjetskom kick-boxing organizacijom, potpisan prošle godine.

Pridružio se Oružanim snagama Bosne i Hercegovine 2012. godine. Nakon dugogodišnje vojne službe, u prosincu 2025. službeno je promoviran u časnika – čin o kojem je sanjao od djetinjstva.

Dočekuje nas u kasarni Dubrave u Živinicama. Simbolika tog mjesta je posebno jaka: Mesud je u blizinu ove kasarne stigao u julu 1995. godine kao osmogodišnje dijete – izbjeglica iz Srebrenice.

Na istom mjestu, tri decenije kasnije, danas služi u uniformi časnika Oružanih snaga BiH. Uspravan, vitak, usredotočenog pogleda i atletske građe, naglašenog vojničkog držanja, ostavlja dojam profesionalca čiju su fizičku i psihičku snagu dodatno oblikovale godine bavljenja borilačkim vještinama.

– Moj dječački san bio je da budem vojnik i taj san mi se ostvario – kaže Selimović, na početku razgovora za Anadoliju.

Kao i većini njegove generacije ratne djece, dječaku su uzori bili vojnici. Oca Sakiba, kaže, pamti samo po uniformi, pa otuda i ljubav prema vojsci.

– Uvijek sam se vodio pričama o našim vojnicima. Pričalo se o njihovoj hrabrosti i cijela je ta generacija nekako htjela biti poput njih. Uvijek sam imao tu ljubav prema vojsci, a ona se vremenom samo produbljivala – kaže Selimović.

Odrastanje bez oca, priznaje, bilo je teško i ostavilo je dubok trag.

– Tek danas, kada imam svoje dijete, vidim koliko bi mu bilo teško bez mene. Sav taj teret podnijela je moja majka – kaže Selimović, ističući da je u mnogim trenucima njenog života izostao očev lik.

– Mnogo je situacija u kojima nedostaje otac – taj oslonac, muška ruka, osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Otac mi je jako nedostajao. I danas ga nema – kazao je.

Veza sa Srebrenicom, naglašava, nikada nije prekinuta.

– Moj otac je ukopan u Potočarima, u Memorijalnom centru. Ta veza me stalno vuče da se vraćam u Srebrenicu, da obiđem mezare svog oca, djeda, amidže i ostale ubijene rodbine – kazao je.

Posebno emotivan bio je dan kada je unaprijeđen u časnički čin Oružanih snaga BiH – dan kada se, kako kaže, ostvario san “dječaka iz Srebrenice”.

– Bili su tu svi koje volim, ali sam cijelo vrijeme razmišljala o ocu. Siguran sam da bi taj dan bio najponosniji na mene – kaže Selimović.

Dok su kolege i prijatelji toga dana na društvenim mrežama objavljivali fotografije sa svojim obiteljima i pisali dugačke emotivne poruke, Selimović je dugo razmišljao kako opisati trenutak koji, priznaje, smatra najljepšim u životu.

– Htio sam svima objasniti koliko bi me moj pokojni otac volio vidjeti ovakvog kakav sam danas. I napisala sam: bio bi ponosan na mene. Mislim da sve staje u toj rečenici – kaže Selimović.

Dodaje kako vjeruje da je tom porukom ispričao svoju priču, ali i poručio svima koji su odrasli bez roditelja – da se za to vrijedi boriti i da će njihovi roditelji, ma gdje bili, biti ponosni na njih.

Nositi uniformu Oružanih snaga BiH danas je za Selimovića, kao Srebreničanina i pripadnika bošnjačkog naroda čiji se nestanak namjeravao, velika čast.

– Čast je služiti svojoj zemlji i nositi ovu uniformu. Ova uniforma je simbol obrane. Ostajem pri zakletvi da ću braniti suverenitet i cjelovitost Bosne i Hercegovine i velika mi je čast biti pripadnik Oružanih snaga BiH – ističe Selimović.

Osim kao vojnik, široj javnosti poznat je i kao vrhunski kick-boksač, s više od 20 godina aktivnog bavljenja ovim sportom. Njegovu kvalitetu potvrđuje i ugovor s Gloryjem, najvećom svjetskom kickboxing organizacijom.

Vojsku i sport smatra neraskidivo povezanima.

– Kickboxing mi je pomogao da psihički ojačam i da se nosim sa svime što sam prošao. I u sportu i u vojsci naučiš kako izdržati pritisak i ostati jak – kaže Selimović i dodaje:

– Kick-boxing te uči primiti i najjače udarce, izdržati ih i krenuti dalje – jer samo tako možeš izaći kao pobjednik.

Ovih dana priprema se i za prestižni Super Cup Kickboxing u njemačkom Darmstadtu 14. veljače, gdje će predvoditi bh. ekspedicija.

Na kraju, njegova poruka mladima je jednostavna i jasna: Nikada ne odustaj.

– Sve što zamislimo u glavi može se ostvariti. Ne postoji prepreka koja vas može zaustaviti ako ste odlučni. Pitanje je samo koliko ste jaki i spremni koračati tim putem. A ključ svega je pobjednički mentalitet – zaključuje Selimović.