Jučerašnja medijska kanonada ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića upućena visokom predstavniku Christianu Schmidtu nije bila samo obična kritika.
Bio je to politički krik iz ponora nebitnosti. Gledajući Konakovića kako prosipa žuč jer Schmidt “ne razumije” i “ne može” objasniti, gdje je Konaković trebao, da SNSD radi za Moskvu, podsjeća me na osobu koja je sama zapalila vatru u dnevnoj sobi, a sada proklinje vatrogasca što ne razumije fiziku sagorijevanja.
Nije to državnička hrabrost, to je zakašnjeli bijes partnera koji shvaća da je u političkom braku ostao iz osobnog interesa – iskorišten.
Trojka je došla na vlast obećavajući novu paradigmu i svijetlu budućnost u kojoj više neće upirati prstom u druge.
Danas je ta paradigma doživjela bizarnu inverziju. Konaković, nekadašnji glasnogovornik suradnje i kompromisa po svaku cijenu, danas zvuči kao eho onih koje je do jučer nazivao kočničarima napretka.
Ironija je potpuna. Da je netko iz oporbe Schmidtov “nerad” prije godinu dana nazvao frustrirajućim, zbor Trojke bi ih odmah proglasio ruskim spavačima i neprijateljima europskog puta.
Danas, kada je Schmidtov čarobni štapić prestao davati rezultate u njihovu korist, visoki predstavnik degradiran je od “spasitelja demokracije” na metu ulične retorike.
Posebno je gorka pilula činjenica da nas ministar danas proziva da se zgražamo nad Putinovim utjecajem, a da pritom bolujemo od teške selektivne amnezije.
Upravo je Schmidt, kojeg Konaković danas krivi za nemoć, na jedan dan suspendirao Ustav Federacije kako bi instalirao sadašnju postavu i time trajno oslabio poziciju onih koje predstavlja Trojka.
Još je poraznije sjećanje na grozničavu utrku za mandate u kojoj je trojka, u potrazi za jeftinim marketingom što brže formirane vlade, svjesno isporučila SNSD-u kontrolni paket u Domu naroda.
Upiranje prstom u SNSD kao rusko vlasništvo, rusku podmornicu kako Konaković voli reći, dok im drži ljestve i predaje mehanizme blokade države, vrhunac je političkog cinizma. Ako je SNSD projekt koji uništava državu, onda je Trojka bila najučinkovitiji podizvođač na tom projektu.
Ovaj diplomatski brodolom ujedno je i pokop mita o moćnim ofanzivama Denisa Bećirovića i Elmedina Konakovića.
Uvjeravali su javnost da je Dodik izoliran, politički mrtav i sveden na razinu usamljenog satelita, ali ako Schmidt i Europa i dalje samo lupe, kristalno je jasan dokaz da te ofenzive nisu bile ništa više od skupog PR turizma bez pravog sadržaja.
Pozivati strance da se pogledaju u ogledalo dok se vlastita strategija raspada po šavovima je klasično bježanje od odgovornosti.
Međunarodna zajednica ne reagira jer ne vidi razloga da popravlja ono što su domaći čelnici sami pokvarili u potrazi za trenutnom dobrobiti.
Politika je surova igra moći u kojoj se ne znaju namjere, a moć Trojke pokazala se kao mjehur od sapunice koji puca na prvi ozbiljniji ruski vjetar iz Banje Luke.
Nemogućnost kontroliranja procesa koje su sami pokrenuli pretvorila ih je u sterilnu skupinu koja se bavi komentiranjem posljedica vlastitih odluka.
Konakovićeva frustracija je stvarna, ali ne proizlazi iz Schmidtove nesposobnosti, već iz bolne spoznaje da je Trojka sama sebe dovela u šah-mat.