S rukom na lijesu i u suzama obitelji se opraštaju od najmilijih: “Poljubio me, otišao i nikad više…”

Uz suze, jecaje i posljednji dodir tabua obitelji se u bivšoj tvornici akumulatora u Potočarima opraštaju od svojih najmilijih, čiji će posmrtni ostaci biti ukopani na zajedničkoj dženazi u subotu, 11. srpnja, na 31. godišnjicu genocida u Srebrenici.

Dok rukom prelazi preko očevog tabuta, suze Medihe Đozić govore više od riječi. Nakon 31 godine čekanja ispraća svog oca Muhidina Osmanovića, koji je imao 32 godine kada je ubijen u genocidu.

– Neopisivo. To se ne može opisati. Ova bol se ne može opisati. Nikome. Imao sam pet godina 1995. Prije pada Srebrenice vidjeli smo se posljednji put. Poljubio me, otišao i nikad više… – govori kroz suze.

Posmrtni ostaci njezina oca pronađeni su prije mnogo godina, no obitelj je čekala da se pronađu dodatne kosti kako bi ga mogli dostojno pokopati.

– Našli su ga davno, ali to nije bilo dovoljno. Čekali smo da nađu još kostiju. Ove godine je pronađeno još nekoliko posmrtnih ostataka i konačno ćemo ga pokopati.

Muhidin Osmanović pronađen je u Vlasenici, ispod mosta, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su iz više masovnih grobnica.

– Mnogi moji rođaci su ubijeni. Ujaci, djedovi, tetke… Skoro sva muška rodbina je ubijena – kaže Mediha.

Nekoliko koraka dalje, pored tabuta svog supruga, stoji Nezira Baraković sa sinom. Nakon tri decenije čekanja, sahranit će Muriza Barakovića, koji je imao samo 22 godine kada je ubijen.

– Teško mi je. Sahranjujem muža. Zadnji put smo se vidjeli 11. srpnja. Onda smo se rastali i nikad više…

Prvi posmrtni ostaci njenog supruga pronađeni su prije deset godina.

– Tada je pronađena samo glava. Kasnije su pronađene noga i ruka. Pronađen je u tri različite grobnice.

Najteža odluka bila mu je, kaže, kada će ga pokopati.

– Bilo mi je teško donijeti tu odluku, jer je pronađena samo glava. Samo malo tjeskobe. Ali odlučili smo da ga ukopamo, da znam gdje mu je mezar, da dođem proučiti Fatihu. To mi je najvažnije – zaključuje Baraković.

Bivša tvornica akumulatora u Potočarima, kod Srebrenice, posljednja je stanica prije posljednjeg počivališta žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine u Srebrenici.

Tabuti s posmrtnim ostacima žrtava, ubijenih u julu 1995. godine, bit će izvučeni sutra, 10. jula, u Musalu mezarja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Dan kasnije bit će klanjana zajednička dženaza i obavljen ukop žrtava genocida.

Žrtve koje će ove godine biti pokopane bile su u dobi od 20 do 56 godina, a među njima su i trojica mladića koji su u trenutku smrti bili dvadesetogodišnjaci koji će tek sada pronaći svoj konačni mir. Riječ je o nevinim ljudima koji su ubijeni na području Vlasenice, Zvornika, Bratunca i Srebrenice, a čiji su posmrtni ostaci godinama kasnije ekshumirani iz raznih masovnih grobnica.

Posmrtni ostaci dviju žrtava pronađeni su i ekshumirani još 1997. godine, dok su posmrtni ostaci ostalih žrtava ekshumirani između 2001. i 2022. godine na lokalitetima Kamenica, Jelovačka česma, Budak, Glogova…

Najmlađa žrtva koja će biti ukopana ove godine je Senad (Zaim) Jusić, rođen 1975. godine, koji je u trenutku smrti imao samo 20 godina. Nestao je u julu 1995. godine na području Bratunca, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2022. godine na lokalitetu Kameničko brdo.

Najstarija žrtva je Ramo (Mustafa) Dautović, rođen 1939. godine. Ramo je rođen u Srebrenici, nestao je na području Zvornika, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. godine nakon pronalaska masovne grobnice Kamenica – Čančari. Konačni smiraj pronaći će kod ranije pokopanog brata Juse.

I ove godine kraj oca će svoj posljednji smiraj naći sin, uz brata brat, uz bratića bratić… Nuko Nukić bit će sahranjen na mezarju gdje su već ukopana njegova četiri mlađa brata i sestre.

Spisak imena žrtava koje će biti ukopane 11. jula u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari:

Senad (Zaim) Jusić (rođen 1975. godine, imao 20 godina kada je ubijen) – nestao u julu 1995. godine na području Bratunca, posmrtni ostaci ekshumirani 2022. godine na lokalitetu Kameničko brdo.

Muriz (Ramiz) Baraković (rođen 1973. godine, imao 22 godine kada je ubijen) – nestao na lokalitetu Zeleni Jadar u ljeto 1995. godine, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2005. godine na lokalitetu Budak.

Hamed (Edhem) Musić (rođen 1973. godine, imao je 22 godine kada je ubijen) – ubijen u ljeto 1995. godine na području Baljkovice, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1997. godine na lokalitetu Rahunići (Bratunac).

Ramo (Šemso) Alić (rođen 1965. godine, imao je 30 godina kada je ubijen) – ubijen u Bratuncu 1995. godine, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani u masovnoj grobnici Glogova 2001. godine.

Muhidin (Osman) Osmanović (rođen 1963. godine, imao je 32 godine kada je ubijen) – nestao u Vlasenici u ljeto 1995. godine, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na lokalitetu Most na Rijeci 2008. godine.

Huso (Rahman) Ćerimović (rođen 1963. godine, imao je 32 godine kada je ubijen) – nestao na području Zvornika u ljeto 1995. godine, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u Kamenici 2008. godine.

Nuko (Suljo) Nukić (rođen 1957. godine, imao je 38 godina kada je ubijen) – nestao u Vlasenici u ljeto 1995. godine, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su na lokalitetu Jelovačka česma 2002. godine. Bit će ukopan pored četvero mališana.

Ahmet (Alija) Gušter (rođen 1954. godine, imao je 41 godinu kada je ubijen) – nestao na području Vlasenice, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 1997. godine na lokalitetu Turalići (Vlasenica).

Asim (Omer) Kunić (rođen 1953. godine, imao je 42 godine kada je ubijen) – ubijen na području Zvornika, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2006. godine iz masovne grobnice Kamenica – Čančari.

Ramo (Mustafa) Dautović (rođen 1939. godine, imao je 56 godina kada je ubijen) – nestao na području Zvornika, njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. godine iz masovne grobnice Kamenica – Čančari.

U Podrinje identifikacijskom projektu nalaze se posmrtni ostaci još deset identificiranih žrtava čije obitelji još nisu dale suglasnost za ukop, kao i tijela 36 žrtava koje su službeno identificirane DNK metodom, ali čije obitelji još nisu započele službenu identifikaciju.

Razlog zašto se obitelji još uvijek ne odlučuju na službenu identifikaciju i ukop uglavnom je nepotpunost kostura žrtava koji su pronađeni i identificirani. Mnogi od njih odluče čekati otvaranje novih grobova, u bolnoj nadi da će pronaći barem još jednu kost i pokopati cjelovitija tijela svojih najmilijih.

Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine nastavlja potragu za 900 žrtava genocida, kao i za preostalim žrtvama čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, njih ukupno 7.566.

Nakon pada Srebrenice 11. srpnja 1995. godine pripadnici Vojske Republike Srpske i njihove pristaše u nizu masovnih pogubljenja ubili su više od 8.000 bošnjačkih muškaraca.

U mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari do sada je ukopano 6.765 žrtava genocida, dok je odlukom članova obitelji u mjesna mezarja ukopano 250 žrtava.

Još uvijek se traga za više od tisuću žrtava genocida u Srebrenici.

Međunarodni sud pravde u Haagu je 2007. godine donio presudu kojom je utvrđeno da je Vojska Republike Srpske (VRS) u srpnju 1995. počinila genocid u Srebrenici, koja je tada bila zaštićena zona UN-a.

Haaški tribunal, Sud BiH i pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su za genocid i ratne zločine osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni. Između ostalih, na doživotni zatvor osuđeni su ratni predsjednik RS-a i zapovjednik vojske tog entiteta Radovan Karadžić i Ratko Mladić.