Spomenik žrtvama silovanja kao sjećanje na zločine u naselju Grbavica

Tri desetljeća nakon reintegracije Grbavice planirana je izgradnja prvog spomenika ženama žrtvama ratnog silovanja u BiH, kao simbol sjećanja na njihova stradanja i priznanja zločina koji su tijekom rata iu ovom sarajevskom naselju sustavno činjeni, a preživjele i danas ukazuju na nedovoljno procesuiranje odgovornih.

Sugovornik Detektor imala je 26 godina kada je preživjela silovanje u sarajevskom naselju Grbavica. Proljeće joj je, kaže, nekad bilo najljepše godišnje doba. Ali proljeće 1992. promijenilo joj je život.

Pokušavajući zajedno sa susjedom pobjeći s Grbavice, zarobljena je, a kasnije i silovana. Jedan od vojnika joj je naredio da se skine i legne. Tada je počela plakati i moliti ga da je pusti. Saznala je da se čovjek zove Dragan, koji ju je potom odveo u susjednu sobu.

– A onda mi je prislonio pištolj na sljepoočnicu i natjerao me da ga oralno zadovoljavam. Međutim, nisam to mogao učiniti. Počeo sam povraćati. I onda mi je rekao: “Hajde, spremi se”, uzeo mi sve stvari i dovezao bijeli auto i rekao mi da sjednem u taj auto. Cijelo je vrijeme držao pištolj uperen u mene – prisjeća se ona, kao i kako ga je molila da je pusti.

Prolazili su pored Grbavice, koju je ranije gledala s prozora, gledajući naoružane vojnike kojih se bojala. Dragan ju je odvezao do kuće u sarajevskom naselju Vraca, gdje joj je naredio da se ponovo skine.

Nakon toga, s nožem na potiljku i pognute glave u bijelom automobilu, Dragan se odvezao na Grbavicu i objasnio joj kuda treba da ide, a svaki korak joj je oduzimao beskrajno dugo. Dospjela je na stranu koja je bila pod kontrolom Armije BiH.

Procjene o broju silovanih žena tijekom rata u Bosni i Hercegovini variraju i kreću se od 12.000 do 50.000. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) potvrdio je da su sustavno silovanje i seksualno ropstvo korišteni kao oružje rata i zločini protiv čovječnosti. Zbog stigme, straha i nedovoljno prijavljivanja, točan broj žrtava nikada nije definitivno utvrđen.

Alma Kovačević je imala 16 godina kada je počeo rat. Sjeća se aprila kada je snajperista sa Jevrejskog groblja pogodio ljude koji su se kretali sa Grbavice preko Vrbanja mosta, danas Suadinog i Olginog mosta. U svibnju se s majkom preselila u zgradu preko puta susjede, dok su u njihovoj kući ostali otac Dževad i djed Zijah Osmanković.

– I onda se dogodio taj kobni dan 4. svibnja, kada su ih odveli iz naše kuće (…) Nije mi bilo ugodno, znala sam što to znači. Došlo je dosta vojnika, tata i daija su sami u kući. Poslije smo čuli: “Dževade, Dževade” i samo sam čuo kako zovu Dževade i znao sam da ništa dobro neće biti – kazao je Kovačević.

Ona i majka ostale su na Grbavici do 9. maja, a do tada su živjele u tišini, bez dozvole da slušaju radio i gledaju televiziju.

Uz pomoć susjeda uspjeli su preći Vrbanja most. Dok su prolazili ulicom, vidjeli su da trolejbusi ne voze, da je u Zagrebačkoj ulici tenk i puno stakla.

– Sjećam se osjećaja da mi je bilo teško otići, jer ne znam kada ću se vratiti. Odlazim iz kuće, ostavljam djetinjstvo, ostavljam sve. Ne idemo s ničim, nemamo ništa, imali smo samo po jednu najlon kesu, ceker u ruci – kaže Alma.

Kaže da su joj 18. maja razmijenjeni otac i daija. Opisala je da su bili sjedokosi, mršavi, naboranih lica s krvavom odjećom i ozljedama.

Kovačević za Detektor kaže da je veliki broj građana Grbavice i Vraca nezadovoljan odnosom pravosudnih institucija i organa lokalne samouprave – kako u pogledu istraživanja i procesuiranja zločina počinjenih u ratu, tako i politikom “ignoriranja” ili “zaborava” zločina.

– Svi mi smo odmah po dolasku na slobodni teritorij Sarajeva u više navrata policiji prijavljivali zločine još 1992. godine, ali i nakon reintegracije ovih naselja. No, do danas, kao i mnogi mještani ovih naselja, nikada nismo pozvani da svjedočimo o kaznenim djelima koja smo prijavili, niti smo ikada obaviješteni jesu li uopće pokrenute bilo kakve radnje oko provjera, a kamoli da li je pokrenuta istraga ili kazneni postupak – kazao je Kovačević.

Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata”, kaže za Detektor da je ovo udruženje od svog osnivanja 2003. godine napravilo bazu podataka prikupljenih od istražnih organa, čime su počele razbijati šutnju žena s Grbavice.

Kaže da su prikupili 50 izjava Bošnjakinja i Hrvatica koje su silovane u ovom naselju.

– Neke su ubijene nakon silovanja, o čemu se danas uopće ne govori. (…) Znam kada se sudilo Veselinu Vlahoviću Batku i Baričaninu da smo dugo radili s Tužilaštvom BiH, da smo došli do žrtava, jer su se žrtve iseljavale, mijenjale adresu, mijenjale prezime, neki nisu željeli da im obitelji znaju – rekla je Hasečić za Detektor.

Tužiteljstvo BiH ima četiri otvorena predmeta koji se tiču ​​događaja na Grbavici i okolnim naseljima.

– Predmeti se odnose na zatočenički objekat koji je formiran u tom naselju, kao i na druge događaje uglavnom iz 1992. godine – odgovorili su za Detektor iz ove institucije.

Pred Sudom BiH okončani su postupci protiv Veselina Vlahovića koji je osuđen na 42 godine zatvora, Saše Baričanina koji je osuđen na 18 godina i Zorana Dragičevića koji je osuđen na 11 godina zatvora zbog zločina u ovom naselju.

Hasečić napominje da tužitelji koji rade na predmetima ratnih zločina, posebno silovanja, manje komuniciraju s udrugama i smatra da je broj predmeta unatrag nekoliko godina jako mali.

Prvi spomenik žrtvama ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini trebao bi biti izgrađen u Vogošći, u kompleksu nekadašnjeg logora “Kon-Tiki”. Projekt su pokrenuli Memorijalni centar Sarajevo i Federalno ministarstvo rada i socijalne politike.

Prvotni plan je bio da spomenik bude otvoren 19. lipnja ove godine, na Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu.

Na prvi natječaj koji je raspisan u veljači ove godine nitko se nije javio, a u planu je novi, kaže direktor Memorijalnog centra Sarajevo Ahmed Kulanić. Idejno i izvedbeno rješenje je, kaže, gotovo i preostaje samo izvođenje radova.

Nada se da će u ponovljenom postupku uspjeti dobiti izvođača radova kako bi spomenik bio otvoren 19. lipnja.

– Mislim da ovakav spomenik čini prekretnicu kada je u pitanju memorijalna kultura, odavanje počasti svim žrtvama na jednom mjestu koje je simbol ratnog zločina silovanja u nekadašnjem logoru “Kon-Tiki” u Vogošći, gdje su se zbivali brutalni zločini. Ali jedan spomenik koji će biti mjesto kolektivne savjesti, da imamo jedno mjesto gdje ćemo kao društvo ali i svijet priznati svu brutalnost koju su naše majke, sestre, kćeri proživjele u periodu rata u BiH – rekao je Kulanić.

Za Hasečića, koji je bio i član Komisije za spomen obilježje u Vogošći, izgradnja spomenika bi značila mnogo, kao poruka sjećanja na njihovu patnju i muku, na ono što su preživjeli, a ujedno se bore protiv zla koje im je učinjeno.

– Ali volio bih i da se takav spomenik napravi u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Gdje su sve institucije, gdje je pravosuđe, gdje je pravda, gdje dolazi više ljudi, kako mi kažemo, sa svih strana svijeta. Da takav spomenik treba imati lik žene ili žene s djetetom u ruci, jer u bazi podataka imamo evidentirano 62 djece koja su rođena kao posljedica silovanja – kaže Hasečić.

Preživjeli s početka priče smatra da je izgradnja spomenika hvalevrijedna i sjajna ideja koja se mora realizirati. Potreban je da podsjeti na kalvariju kroz koju su žene stoljećima prolazile.

– Iako žene koje su prošle svu tu patnju to nikada neće zaboraviti, ono treba postojati i biti opomena budućim generacijama da to ne dopuste i da budu spremne braniti se. Budući naraštaji moraju znati što se dogodilo u nesretnom ratu, zato nam treba spomenik tim heroinama – rekla je.

Kovačević kaže da su vojnici bili na Grbavici cijeli rat i da je bila okupirana do integracije 19. marta 1996. godine. Uz Grbavicu, istog dana reintegrirana su naselja Vraca i Kovačići.

Prema Detektorova baza podataka o pravomoćno utvrđenim činjenicama zločina na Grbavici utvrđenih haškim presudama bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, osuđenom na doživotni zatvor, i bivšem predsjedniku Skupštine RS-a Momčilu Krajišniku, osuđenom na 20 godina zatvora, dok je Sud BiH u tri slučaja Vlahoviću, Baričaninu i Dragičeviću. Nekoliko predmeta procesuirano je i na Kantonalnom sudu Sarajevo.

Širok i sustavan napad vojnih, paravojnih i policijskih snaga tzv. Srpske Republike BiH zahvatio je područje grada Sarajeva, kao i njegovu bližu okolinu, a nesrpsko civilno stanovništvo naselja Grbavica, Vraca i Kovačići bilo je izloženo ubojstvima, silovanjima, oduzimanju osobne imovine, ograničavanju kretanja, nezakonitom zatvaranju i nehumanim uvjetima.

Haaški tribunal i Sud BiH utvrdili su da su srpska vojska, policija i paravojne snage na Grbavici počinile progone, brojna ubistva, silovanja, mučenja, fizička i psihička zlostavljanja, odvođenja u zatočeničke objekte, pljačke i krađe imovine Bošnjaka i Hrvata, a nekoliko mještana ovog naselja odvedeno je iz svojih domova i od tada im se gubi svaki trag.

Imovina Bošnjaka i Hrvata je, kako je utvrđeno presudama, samovoljno pretresana i oduzimana, a neki su zbog zastrašivanja i prijetnji protjerani iz svojih domova i prisiljeni preseliti se na drugu obalu Miljacke. Prema presudama, veliki broj žena je silovano na Grbavici, a neke od žrtava su seksualno zlostavljane više puta.

Na području Grbavice, prema procjenama bivših zapovjednika Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislava Galića i Dragomira Miloševića, te Karadžića i bivšeg zapovjednika Glavnog štaba VRS-a Ratka Mladića, postojali su položaji s kojih je pucano na civile u Sarajevu, bilo da su se kretali ulicom ili vozili u tramvaju.