Milijuni dolara koje je Republika Srpska godinama izdvajala za lobiranje u Sjedinjenim Američkim Državama otvorili su pitanje ograničenja entitetskih nadležnosti u Bosni i Hercegovini.
Najnovija istraživanja Radio Slobodna Europa (RSE) pokazalo je da je Vlada Republike Srpske od 2015. godine izdvojila najmanje 8,3 milijuna američkih dolara za angažman lobističkih i odvjetničkih ureda u Washingtonu, a u posljednjem ugovoru s tvrtkom Dickens & Madson, vrijednom četiri milijuna dolara, kao krajnji cilj navodi se “neovisnost Republike Srpske od BiH”.
Podaci koje je RSE dobio dolaze iz baze podataka Ministarstva pravosuđa SAD-a, odnosno Registra stranih agenata (FARA), u koji svi subjekti koji zastupaju interese stranih vlada ili organizacija u SAD-u moraju prijaviti svoje aktivnosti.
Sama registracija ne znači da američke vlasti podržavaju ciljeve zbog kojih je netko angažiran, već predstavlja zakonsku obvezu transparentnog prijavljivanja lobističkih aktivnosti. Zahvaljujući ovoj javno dostupnoj dokumentaciji moguće je pratiti tko lobira, u čije ime, za koje ciljeve i za koji iznos.
Dugoročna strategija
Istraživanje Radija Slobodna Europa pokazuje da posljednji ugovor nije izoliran slučaj, već dio višegodišnje strategije Republike Srpske u Sjedinjenim Američkim Državama.
Prema dostupnim podacima, vlasti ovog entiteta su u proteklom desetljeću angažirale ukupno 15 američkih lobističkih i odvjetničkih tvrtki, uključujući i vlastito predstavništvo registrirano za iste poslove.
Među angažiranim tvrtkama su Dickens & Madson, Zell & Associates International Advocates, RRB Strategies i CRB Global, a gotovo sve imaju veze s republikanskim političkim krugovima u Washingtonu.
Neki su ugovori ostali djelomično anonimni, pa stvarni iznos potrošenog novca vjerojatno premašuje javno dostupnih 8,3 milijuna dolara.
Posebnu pozornost izazvao je ugovor potpisan u rujnu 2025. s tvrtkom Dickens & Madson.
Kako prenosi RSE, u tom dokumentu izričito stoji da je “nezavisnost Republike Srpske od BiH naš krajnji cilj”, što je prvi javno dostupan ugovor u kojem se takva formulacija navodi bez diplomatskih i političkih ublažavanja.
Istodobno, istraživanja pokazuju da su politički ciljevi lobiranja bili mnogo širi od organiziranja susreta s američkim dužnosnicima.
Sporazumi predviđaju političke konzultacije, kontakte s Bijelom kućom, Kongresom i State Departmentom, medijske kampanje i kontinuirano zastupanje interesa Republike Srpske pred američkim institucijama.
Lobiranje nije sporno, ali cilj može biti
Angažiranje lobističkih tvrtki nije neuobičajena praksa. Države, pokrajine, federalne jedinice, pa čak i veliki gradovi diljem svijeta koriste usluge lobista kako bi privukli investicije, unaprijedili gospodarsku suradnju ili predstavili svoje stavove donositeljima odluka.
Zato nije ključno samo lobiranje, već ciljevi koji se njime žele postići.
Upravo tu počinje pravna dvojba. Može li entitet u Bosni i Hercegovini javnim novcem financirati međunarodnu kampanju čiji je krajnji cilj neovisnost od države čiji je sastavni dio?
Odgovor na to pitanje ne nalazi se u američkim propisima o lobiranju, nego prije svega u Ustavu Bosne i Hercegovine i odlukama njenog Ustavnog suda.
Što kaže Ustav Bosne i Hercegovine? Gdje prestaju ovlasti entiteta
Mnogo je važnije pitanje mogu li vlasti jednog entiteta koristiti javni novac za međunarodno zagovaranje ciljeva koji zadiru u ustavni poredak Bosne i Hercegovine.
Odgovor na to pitanje nije jednoznačan, ali ga prije svega treba tražiti u Ustavu Bosne i Hercegovine.
Vanjska politika je nadležnost države
Ustav Bosne i Hercegovine, koji je sastavni dio Daytonskog mirovnog sporazuma, u članku III jasno propisuje da je vanjska politika u isključivoj nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine. To znači da međunarodno predstavljanje države, uspostavljanje diplomatskih odnosa i vođenje službene vanjske politike nisu u nadležnosti entiteta.
Predsjedništvo BiH vodi vanjsku politiku zemlje, a Ministarstvo vanjskih poslova provodi odluke Predsjedništva putem diplomatsko-konzularne mreže i međunarodnih kontakata.
Istodobno, Ustav ostavlja prostor entitetima za ostvarivanje određenih međunarodnih odnosa u područjima za koja su nadležni, kao što su gospodarstvo, kultura, obrazovanje ili regionalna suradnja.
Međutim, ove aktivnosti ne mogu predstavljati zasebnu vanjsku politiku niti dovoditi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
Upravo u toj razlici leži srž cijelog slučaja.
Što je odlučio Ustavni sud Bosne i Hercegovine?
Ustavni sud BiH već se izjasnio o pitanju lobiranja Republike Srpske.
Haris Silajdžić, tadašnji član Predsjedništva BiH, 2008. godine osporio je prvi ugovor između Republike Srpske i američke lobističke kuće, smatrajući da taj entitet preuzima poslove koji su, prema Ustavu, u isključivoj nadležnosti države.
Ustavni sud, međutim, nije prihvatio takvo tumačenje.
Kako podsjeća Radio Slobodna Europa, Sud je zaključio da aktivnosti Republike Srpske usmjerene na lobiranje za unapređenje vlastitih interesa ne predstavljaju vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine niti zadiranje u njezine isključive nadležnosti.
Ta se odluka u političkom prostoru često tumači kao potvrda da subjekti mogu slobodno provoditi međunarodne lobističke kampanje. No, pravnici upozoravaju da je riječ o puno užem tumačenju.
Naime, Ustavni sud nije odlučivao o ugovoru u kojem se kao cilj navodi samostalnost Republike Srpske.
Sud je razmatrao tadašnje lobističke aktivnosti koje su, kako stoji u obrazloženju presude, bile usmjerene na zastupanje interesa entiteta, a ne na promjenu ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.
Postavlja se pitanje može li se odluka iz 2008. automatski primijeniti na današnje ugovore.
Nova pravna dilema
Upravo tu dolazi do izražaja razlika između prošlih i sadašnjih okolnosti.
Ako je cilj lobiranja promicanje gospodarstva, investicija ili drugih interesa koji proizlaze iz nadležnosti entiteta, teško je govoriti o zadiranju u isključivu nadležnost države.
No, ako se u ugovoru kao krajnji cilj navodi samostalnost Republike Srpske, otvara se sasvim drugo ustavno-pravno pitanje.
Ustavom Bosne i Hercegovine nije predviđeno pravo entiteta na odcjepljenje niti mogućnost jednostrane promjene teritorijalnog ustrojstva države.
Prema sadašnjem ustavnom okviru, Republika Srpska, kao ni Federacija Bosne i Hercegovine, nema međunarodnopravni subjektivitet koji bi joj omogućio da samostalno odlučuje o svom međunarodnom statusu.
Zbog toga dio pravnih stručnjaka smatra da nije sporno samo pitanje lobiranja, već i pitanje mogu li se proračunskim novcem financirati aktivnosti čiji bi cilj bio postizanje nečega što Ustav BiH ne poznaje.
Upravo po ovom pitanju Ustavni sud Bosne i Hercegovine mogao bi se ponovno očitovati, budući da je pred njim pokrenut postupak osporavanja financiranja lobističkih aktivnosti usmjerenih na ciljeve za koje podnositelji tvrde da su u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Lobiranje u SAD-u nije sporno, ali politički cilj može biti
Američki sustav registracije stranih agenata (FARA) domaća javnost često pogrešno shvaća.
Registracija ugovora o lobiranju ne znači da američka administracija podržava političke ciljeve klijenta, niti predstavlja bilo kakvu međunarodnu provjeru tih ciljeva.
FARA je osnovana kako bi javnosti dala uvid u to tko zastupa interese stranih vlada, političkih organizacija ili drugih stranih principala pred američkim institucijama.
Svaki ugovor, iznos naknade i opis aktivnosti potrebno je prijaviti Ministarstvu pravosuđa SAD-a, što omogućuje transparentnost aktivnosti lobiranja.
Zahvaljujući ovoj zakonskoj obvezi, Radio Slobodna Europa došao je do dokumentacije koja pokazuje kako je Republika Srpska u proteklom desetljeću angažirala brojne lobističke kuće, uključujući i najnoviji ugovor u kojem se kao krajnji cilj navodi osamostaljenje Republike Srpske.
Drugim riječima, američki propisi reguliraju način na koji se lobira, ali ne procjenjuju jesu li politički ciljevi zbog kojih se lobira u skladu s ustavnim poretkom zemlje iz koje klijent dolazi.
Predmet spora nije pravo Republike Srpske da angažira lobiste, već pitanje može li se javnim novcem financirati lobiranje za politički cilj – neovisnost, što nije predviđeno Ustavom BiH.
To pitanje ostaje isključivo unutarnje pravno pitanje Bosne i Hercegovine.
Što je do sada postignuto?
Vlasti Republike Srpske već godinama tvrde da je angažman američkih lobista bio neophodan kako bi se glas tog entiteta čuo u Washingtonu, posebice nakon uvođenja sankcija pojedinim dužnosnicima i učestalih političkih kriza u BiH.
To, naravno, ne znači da lobiranje nije imalo učinka. Lobističke kuće mogu otvoriti vrata za sastanke, ostvariti kontakte i prenijeti političke poruke.
Ipak, donošenje odluka ostaje u nadležnosti američkih institucija koje svoju politiku kreiraju na temelju vlastitih procjena nacionalnih interesa.
Zašto država Bosna i Hercegovina slabo lobira?
Republika Srpska već godinama ulaže milijune u lobiranje u Washingtonu, dok Bosna i Hercegovina kao država nema razvijen sustav profesionalnog međunarodnog lobiranja niti dugoročnu strategiju zastupanja svojih interesa u Sjedinjenim Američkim Državama.
Vanjska politika često ovisi o unutarnjim političkim nesuglasicama, što otežava jedinstveno djelovanje države prema međunarodnim partnerima.
Takva situacija ostavlja prostor pojedinim političkim akterima da samostalno grade međunarodne kontakte i pokušavaju oblikovati percepciju Bosne i Hercegovine iz vlastitog političkog kuta.