Kada su u martu 1993. godine civili kamionima tražili spas iz opkoljene Srebrenice u kojoj je vladala glad, Šefika Mehić je u naručju nosila svoju jednomjesečnu bebu Munibu. U pretrpanom kamionu beba je putem prestala disati. Svjedočanstvo njezine majke 33 godine kasnije otkriva malo poznate događaje o evakuacijama civila iz tog razdoblja i jedino je sjećanje na postojanje njezine Munibe, čiji grob njezini roditelji žele pronaći.
Bilo je to samo nekoliko dana prije nove 1992. godine kada se Šefika Mehić udala za svog supruga Muniba u Mehić, kod Konjević Polja. Početak rata zamijenio je snove o životu u Švicarskoj, gdje su i trebali živjeti.
– Sve zatvoreno. Tako smo ostali u Konjević Polju. ostala sam trudna. Borili smo se, hrane je nestajalo iz dana u dan – počinje Šefika, govoreći da su joj roditelji tada pomagali, a hrane je bilo sve manje.
Šefika je krajem februara 1993. kod kuće rodila kćer Munibu, ali su nakon samo desetak dana morale napustiti Konjević Polje. S bebom u naručju i ostalim mještanima krenula je u Srebrenicu. Šefika je kratko boravila u Potočarima, a nakon što se spojila sa suprugom, otišle su u Srebrenicu, gdje su se smjestile u maloj izgorjeloj sobi.
– Tamo je došao otac. Gledao je u mene i ja sam gledala u njega. Počela sam plakati jer nisam imala što jesti. Sjeo je pored mene i rekao: “Ne brini, bila sam s nekima i kažu da će doći kamioni. Ako možeš ostati bar dva-tri dana, ako pukne – idi s djetetom. Spasi je, jer te niko neće povesti s djetetom, a mi ćemo kroz šumu” – kroz suze se prisjeća Šefika razgovora s ocem.
Muž je otišao, počeo plakati
Dok je spavala čula je sirene i galamu, a ljudi su govorili da su stigli kamioni i neka se pakiraju. U tri iza ponoći 28. ožujka njezin ih je suprug otpratio do jednog od kamiona.
– Kamion je već bio pun. Bila sam tamo do jutra – kaže ona. Ruksak koji joj je poslao otac da jedu ona i Muniba donijele su joj sestra i sestrična.
Šefika se sjeća da je molila sestru da pođe s njima, ali joj nisu dozvolili. Njena jetra bila je u istom kamionu sa Šefikom.
– Rekli su da idu kamioni. Ne znam točno koliko je bilo sati. Kamioni su krenuli. Amidža me je držao za ruku, da se ljubimo, ja sam bacio ruksak i rekao: “Adžo, trebaće ti, možda i neću”. Samo sam njih gledao. Muž je otišao, počeo plakati. Krenuli su kamioni – prisjeća se Šefika.
Kaže da su kamioni UNPROFOR-a bili puni, na svakom kamionu je bilo najmanje 60 odraslih, ali i mnogo djece. Naglašava da su djeca držala jedno drugo u naručju.
Tokom putovanja, Šefika kaže da su kamioni zaustavljeni i da su ih srpski vojnici psovali.
– Ulazimo u Bratunac. Kod Fontane. Pogledali smo – svi su vojnici. Nakon dugo vremena, kad sam to shvatio, bili su to arkanovci s crvenim beretkama. Počeo je vrisak: “Evo Balinežanki, najljepših žena.” Svi smo mislili što nas čeka – sad je klanje – kaže prisjećajući se golemog straha koji je osjećala.
Željko Ražnatović Arkan ubijen je 2000. godine, prije nego što mu je suđeno za ratne zločine.
Šefika kaže da su kamioni nastavili svojim putem, ali je zaustavljanje i maltretiranje trajalo do posljednje barikade. Objašnjava da je njen kamion bio drugi po redu. I tamo su se srpski vojnici penjali na kamione, tražili popis muške i ženske djece i psovali.
Sjeća se da joj je prije te barikade susjeda rekla da joj je umrlo četvrto dijete, ali da nikome nije dala da kaže da je mrtva jer se bojala za drugu djecu. Šefika objašnjava da je dijete već umrlo do Bratunca.
Dok je na posljednjoj barikadi dojila kćer Munibu, svi su bili umorni, gladni i uplakani.
– Tamo sam zadnji put nahranila svoju Munibu. Osjećao sam da se vuče. Pogledao sam je, kao da mi je dala nekakav znak, kao da se nasmiješila kad sam je pogledao. Ostala mi je ta slika, kao da je imala osmijeh – kaže.
Šefika u večernjim satima dolazi u Tuzlu.
– Dolazak u Tuzlu prije Mejdana – tu moja priča završava. Dolazimo u Mejdan. Vojnici govore ženama s bebama da izađu. Otkrio sam svoju Munibu, vidio sam da je plava. Oči su bile zatvorene. Ja sam vrisnuo, vojnik je skočio. Rekla sam: “Dijete mi je mrtvo” – prisjeća se.
Šefiki su liječnici u Tuzli potvrdili smrt kćerke. Nakon toga je otišla u Srebrenik. Ona je tada imala 18 godina i htjela se vratiti u Srebrenicu.
Muniba je ukopana na zajedničkoj dženazi u Tuzli u aprilu 1993. godine. Šefika kaže da je tada ukopano 11 djece i šest staraca.
Nakon pada Srebrenice u julu 1995. Šefika je u Dubravi sa majkom i sestrama. Njezin otac i suprug krenuli su s ostalim stanovništvom kroz šumu. Šefikin otac nikada nije prošao šumu. Ukopan je u Potočarima 2006. godine.
Srebrenica je bila pred padom
Šefika i Munib potom su život nastavili u Švicarskoj. Ni s kim nije mogla razgovarati o Munibi. Nakon nekog vremena dobili su još jedno dijete – također kćer, a potom i sina.
– Kad sam je rodila, ispunila mi se želja – imam dijete. Bilo mi je malo lakše. Nešto mi je palo sa srca, tuga – kaže ona.
Priče o djeci i ljudima koji su poginuli ili se ugušili dok su u konvojima izlazili iz Srebrenice, kako 1993. tako i 1995. godine, pojavljuju se sporadično od kraja rata. Kako je pojasnio Hasan Hasanović, voditelj tima usmene historije u Memorijalnom centru Srebrenica, nekoliko osoba je spomenulo te priče prilikom bilježenja svjedočenja preživjelih.
Pojašnjava da je krajem ožujka i u travnju 1993. u Tuzlu prevezen veliki broj izbjeglica – između devet i deset tisuća.
– Srebrenica je tada bila u katastrofalnoj situaciji, bila je pred padom. [Philippe] Morillon je već obećao zaštitu, no Rezolucija se još čekala, napadi srpskih snaga još su trajali. Velik broj ljudi bio je na ulicama, u javnim objektima… Situacija je došla do kulminacije i u humanitarnom smislu – objašnjava.
Kako kaže, Morillon, zapovjednik UNPROFOR-a u BiH, uspio je isposlovati da se humanitarna pomoć dovozi kamionima na koje bi se civili popeli u povratku i napustili to područje.
– Ljudi su se toliko borili da uđu u ta vozila, da je nastao opći haos… U razgovorima o usmenoj povijesti znam da su ljudi govorili da su se neki ljudi ugušili prije dolaska u Tuzlu, da su neki pokušavali rukama zaštititi ukućane kako bi održali pritisak drugih tijela i kako bi djeca imala dovoljno zraka – kaže Hasanović.
Ističe važnost pojedinačnih priča i njihova bilježenja, posebno za buduće generacije.
– Još uvijek živimo posljedice genocida. Prva generacija je još živa. Nama je to sve normalno. Čak i stvari za koje mislimo da možda nisu bitne, da su fusnota, ali nekako “krupnije” stvari potiskuju one iznimno važne – kaže.
Danas Šefika ne zna gdje je mezar njene Munibe. Kad su otišli postaviti nišan, rečeno im je da ga nema i da nema znaka. Jedina želja joj je da joj pronađu grob i obilježe ga.