Mario Kovačević, trener zagrebačkog Dinama, jednostavan je i normalan čovjek. Iako je u poziciji s koje bi na sve mogao gledati s visoka, na trenutak se ne čini tako.
Djetinjstvo i obiteljsko okruženje imali su veliki utjecaj na njegovo ponašanje.
Kovačević je rođen u Doljanima, selu pored Jablanice. Njegov prvi klub bila je Turbina iz Jablanice, gdje je igrao sa Hasanom Salihamidžićem, čiji je otac bio njihov trener. Kada je imao 11 godina obitelj se preselila u Sarajevo.
U razgovoru za Večernji list kazao je kako su se roditelji odlučili preseliti u Sarajevo kako bi lakše školovali svoju djecu.
Zahvalan svojim roditeljima
Kovačević je sa ocem, majkom, starijom sestrom i mlađim bratom napustio društvo na selu i došao u veliki i nepoznati grad. Otac mu je bio zidar, kamenorezac.
– Sjećam se da smo prvih mjesec dana samo plakali. Ali sada sam zahvalna svojim roditeljima što smo se preselili i što su nam omogućili stvari. Kada smo 1986. godine došli u Sarajevo, tamo sam nastavio trenirati nogomet, odnosno shvatio sam da će nogomet biti moj život – rekao je Kovačević.
U Sarajevu je doživio lijepe, ali i neke od najtežih trenutaka u životu.
– Tamo sam prošao sve, od pionira do seniora. Imao sam 16 godina kada sam počeo trenirati s prvom momčadi. U Sarajevu sam igrao s Borisom Živkovićem, koji je kasnije napravio veliku karijeru, a bio je i kapiten Hrvatske. Sada treniram i njegovog sina. Bilo je to najljepše razdoblje mog života. Nažalost, tada sam još završavao srednju školu i jednog jutra, mislim da je bio 6. travnja 1992. godine, počele su barikade i rat, sve je odjednom postalo tmurno.
Spavao u hodniku
– Bile su to dvije i pol jako teške godine, ali nismo odustali. Koliko god smo se borili za život, nikad nisam odustao od nogometa. U Sarajevu smo trenirali u dvoranama, u školama, a kasnije i na Skenderiji. Održali smo i ratne turnire. Prva dva-tri mjeseca kao igrači Sarajeva bili smo u hotelu Holiday Inn, zajedno sa UNPROFOR-om. Mislili smo da će rat brzo proći i da ćemo nastaviti svirati. Ali koliko god bilo teško, za mene su to dani najvećeg ponosa. Ta najljepša ratna prijateljstva ostala su zauvijek. Sve smo to nekako uspjeli preživjeti. Nerado se sjećam tih dana, bilo je teško, ali hvala Bogu uspio sam preživjeti. Nakon odlaska iz Sarajeva došao sam u Varaždin i kasnije počeo igrati veliki nogomet. Htio sam ostati u Sarajevu nakon rata, ali tada tamo nisam mogao nastaviti igrati veliki nogomet. Sudbina je htjela da završim u Varaždinu.
Otkrio je da je njegova peteročlana obitelj živjela u stanu od 35 kvadrata i da su u to ratno vrijeme svako jutro u sobi brojali metke.
– Živjeli smo u Briješću, dijelu Sarajeva koji je bio jako izložen položaju s kojeg su Srbi pucali na nas. Spavali smo u hodniku, jer nas je tako zid štitio od metaka. Bilo je mnogo situacija u kojima smo skoro poginuli. Jednom je granata pogodila stan, točno tamo gdje sam stajao minut prije. Zid se srušio, ranjeni su i mama i brat. Ali i tada sam odlazio na trening u Skenderi, koja je bila najzaštićenija dvorana u gradu. Svaki dan sam od svog stana pješice ili prijateljevim biciklom do teretane putovao 11-12 kilometara. Doslovno bih mogao umrijeti na toj cesti svaki dan, ali nisam o tome razmišljao. Ode nas pet, jedan bude pogođen. Sve te smrti su nam postale normalne.
Gledao ubijane ljude
– Na putu do obuke često sam viđao ljude ubijene snajperskim mecima. Da, izgubio sam mnogo prijatelja. Ni sam ne znam na koliko su mjesta pucali snajperisti kad sam išao na obuku. Hvala Bogu, bio sam brži, odnosno imao sam sreće. Bilo je situacija da sam trčao, a oni bi udarili čovjeka iza mene. Teško je prenijeti da smo sve prošli kao obitelj zajedno u ratu. Nekad je situacija bila zaista bezizlazna, nismo imali ni struje, ni vode, ni drva… Rat me očvrsnuo, shvatio sam da nema toga što čovjek ne može podnijeti. Nerado se sjećam tog perioda, ali ono je najviše izgradilo moj karakter. Nakon što sam to preživio, mogu na sve u životu gledati pozitivno. Iako, ponekad pomislim da bi Dinamo mogao biti lukaviji od toga – kroz smijeh će Kovačević).
Kovačević odlazi iz Sarajeva 1994. nakratko u Zagreb, a zatim u Varaždin.
Kaže da mu je trenerski uzor bio Ivica Osim, trenerska legenda i dobar čovjek, a igrački Safet Sušić i Predrag Pašić, koji su briljirali u Sarajevu početkom osamdesetih.