Vozačke dozvole u BiH: Koliko traju, kada se produžavaju i kada se provjerava zdravstveno stanje vozača?

Vozačka dozvola u BiH standardno vrijedi 10 godina za kategorije A, B, BE, C, CE, D, DE, F, te potkategorije A1, B1, C1, C1E, D1 i D1E.

Za osobe starije od 65 godina valjanost je ograničena na pet godina.

Prema nacrtu novog zakona, prva dozvola za početnike mogla bi trajati samo dvije godine, a zatim bi se produžila za 10 godina.

Liječničko uvjerenje potrebno je za produženje ako je dozvola izdana na kraće vrijeme zbog zdravstvenog stanja ili ako je osoba starija.

No je li tako u praksi? Činjenica je da se u razdoblju od desetak godina čovjek može razboljeti i više ne može voziti kao prije.

O ovom pitanju razgovarali smo sa Mirzetom Sarajlićem, inženjerom saobraćaja i sudskim vještakom saobraćajne struke.

Pitanje važećih vozačkih dozvola i zdravstvene sposobnosti za upravljanje motornim vozilima nije samo administrativno pitanje, već duboko javnozdravstveno i sigurnosno pitanje. Utječe na odnos između prava pojedinca na mobilnost i obveze države da zaštiti živote i sigurnost svih sudionika u prometu.

– Prema odredbama Zakona o osnovama sigurnosti prometa u Bosni i Hercegovini, vozačka dozvola: za kategorije AM, A1, A2, A, B, BE, F i G izdaje se s rokom važenja od 10 godina, za kategorije C1, C1E, C, CE, D1, D1E, D i DE rok važenja je 5 godina (s obzirom na profesionalnu i povećanu opasnost od upravljanja teškim i putničkim vozilima).

Zakonom je izričito propisano da se vozačka dozvola može izdati i na kraće vrijeme od navedenog ako se to utvrđuje na temelju liječničke potvrde – primjerice u slučaju kroničnih bolesti, smanjenih funkcionalnih sposobnosti ili stanja koja zahtijevaju povremenu kontrolu.

Također, vozač je dužan obaviti izvanredni zdravstveni pregled ako postoje razlozi za sumnju u njegovo zdravlje. No, praksa pokazuje da se ova zakonska mogućnost rijetko koristi sustavno i preventivno – kaže Sarajlić.

Podzakonskim aktima (Pravilnik o zdravstvenom stanju vozača) detaljno su propisane kontraindikacije. Najvažnije skupine uključuju:

– Neurološka stanja, kardiovaskularne bolesti, psihijatrijska i psihološka stanja, ortopedski i motorički poremećaji, oštećenja vida i sluha i dr. Poseban problem predstavljaju osobe koje koriste antidepresive, za koje je u uputama jasno naznačeno da mogu utjecati na psihomotorne sposobnosti i vrijeme reakcije.

Upravljanje vozilom pod utjecajem takvih lijekova, bez liječničke procjene, u biti je analogno vožnji pod utjecajem alkohola. Ovdje je problem što ne postoji veza s MUP-om da se nakon ovih stanja, a posebno nakon izlaska iz bolnice, osobi privremeno ne oduzme vozačka dozvola, a pod svim okolnostima nisu sposobni za sigurnu vožnju i predstavljaju sigurnosni rizik u prometu – dodaje Sarajlić.

– Liječnici koji izdaju uvjerenja snose profesionalnu i etičku odgovornost. Problem nastaje kada: procjena nije dovoljno rigorozna, kada se podcjenjuje kognitivni pad kod starijih osoba, kada se ignoriraju psihomotorna ograničenja. Posebno je osjetljivo pitanje starijih vozača. Dob sama po sebi ne smije biti diskriminirajuća, ali kumulativno djelovanje kroničnih bolesti, terapija i usporavanja reakcija zahtijeva ozbiljniji i češći nadzor – kaže Sarajlić.

Problem je u tome što mnogi ljudi u našoj zemlji uzimaju lijekove za smirenje na svoju ruku, a da uopće nisu otišli kod liječnika. Uvijek se nađe baka, djed, tata ili mama koji u kućnoj apoteci imaju ove lijekove, tako da su dostupni svim ukućanima.

Ni liječnici ni policija o tome nemaju pojma. Ali nisu samo psihička stanja problem u vožnji. Postoje i mnoge druge bolesti, poput kardiovaskularnih, koje bi zahtijevale veću i češću kontrolu. Naravno, nitko ne jamči da “zdrava osoba” ne može doživjeti srčani udar dok je za volanom na cesti.

Kontrola se uglavnom svodi na: kontrole prometa (alkotest, test na droge), provjeru valjanosti prometne dozvole.

– Ako vozač upravlja vozilom iako mu je vozačka dozvola zabranjena ili mu je izrečena zabrana, predviđene su novčane kazne, zaštitne mjere i kazneni bodovi.

Međutim, sustav ne funkcionira preventivno, već reaktivno – samo kada se dogodi prekršaj ili nezgoda. Desetogodišnji rok valjanosti za većinu kategorija ima administrativnu logiku, ali ne i medicinsku i sigurnosnu. Za deset godina čovjek može izgubiti vidnu oštrinu, oboljeti od srca, doživjeti moždani udar (česta pojava), započeti terapiju lijekovima koji utiču na psihomotoriku – naglašava Sarajlić.

Mobilnost je pravo, ali je sigurnost u prometu prioritetno javno dobro. Vozačka dozvola ne smije biti samo upravni dokument – ​​ona mora biti potvrda o stvarnoj, trajnoj zdravstvenoj sposobnosti za upravljanje motornim vozilom.

– Prije svega potrebno je institucionalno povezati zdravstvene ustanove s tijelima unutarnjih poslova te uvesti obvezne preglede nakon teških bolesti i operacija. Potrebno je jasnije normirati odgovornost liječnika prilikom izdavanja potvrda i razmotriti kraće rokove zdravstvenih pregleda za rizične skupine – zaključuje za Faktor Mirzet Sarajlić, sudski vještak saobraćajne struke.