Zašto bi proslava Schmidtovog odlaska mogla biti početak bošnjačkog poraza

Ono što se u sarajevskim krugovima trenutno doživljava kao olakšanje zbog odlaska Christiana Schmidta, moglo bi se vrlo brzo pokazati kao početak najtežeg razdoblja za Bošnjake od potpisivanja Daytona.

Slavljenje kraja ere intervencionizma zanemaruje surovu istinu. Iz perspektive srpskih nacionalno-političkih interesa, Milorad Dodik je bio u pravu kada je tvrdio da je OHR potrošeni model. No, bošnjačka pozicija je potpuno drugačija.

Bošnjaci su, zapadajući u euforiju “trumpizma” i javnog otpora Schmidtu, izmaknuli sami sebi jedinu međunarodnu sigurnosnu mrežu koja im je preostala.

Bošnjačko oduševljenje Schmidtovim odlaskom predstavlja opasnu političku kratkovidnost. Schmidt je, uza sve svoje nedostatke, bio dio europskog institucionalnog okvira.

Prazan prostor koji ostaje iza njega neće popuniti pravednija međunarodna zajednica, nego ogoljena realpolitika Donalda Trumpa.

U svijetu u kojem Trump trguje interesima i favorizira “jake lidere” na terenu, bošnjačka politika gubi svoj glavni oslonac.

Milorad Dodik nije nastupio bez pokrića. Pokušaj uhićenja Milorada Dodika sredinom prošle godine i dalje je osvjetljenje Bosne i Hercegovine. realnost, ali i pokazatelj što nas čeka ako Dodikovi zaštitnici iz međunarodnih krugova preuzmu punu kontrolu nad procesima.

Dodikovo izbjegavanje pravde nije slučajnost, ono je rezultat intervencije utjecajnih segmenata cionističkog lobija i struktura bliskih Trumpovoj administraciji. Unutar šire geopolitičke slagalice, Dodik je figura u projektu tzv. ortodoksnog cionizma, zbog čega njegov odnos s Rusijom i SAD-om treba promatrati kroz tu specifičnu prizmu.

Tome u prilog ide i činjenica da Rusija ima odlične odnose s Izraelom, dok izjave Carla Bildta o rusko-američkom dogovoru oko odlaska Christiana Schmidta samo potvrđuju da je Bosna i Hercegovina ponovno postala poligon za interese velikih sila.

Prva i najkonkretnija cijena bošnjačkog skepticizma prema OHR-u i prihvaćanja Trumpovog pragmatizma bit će državna imovina.

U novoj raspodjeli karata Washington ne želi trošiti energiju na zamrznute sukobe.

Brzo će se tražiti rješenja. Bez jakog OHR-a pitanje imovine prestaje biti pravna kategorija i postaje predmet trgovine između aktera koji imaju stvarnu moć.

Postoji opravdan strah da će Trumpova administracija podržati rješenje koje će zadovoljiti Dodika i njegove saveznike lobiste, ostavljajući Sarajevo pred svršenom činjenicom.

Treba shvatiti da je OHR bio “američko dijete” stvoreno za neko drugo vrijeme. Danas se to dijete vraća kući, u Washington koji više ne poznaje staru sentimentalnost.

Eventualni dolazak protrumpovskog čovjeka na čelo OHR-a ili potpuno preuzimanje kormila od američkog otpravnika poslova s ​​ciljem zatvaranja bosanskohercegovačke priče, Bošnjake stavlja u drastično lošiju poziciju.

U sukobu Amerike protiv interesa europskih sila, Bošnjaci postaju kolateralna šteta. U duelu s Dodikom Schmidt je dobio poluvrijeme, ali izgubio utakmicu. Izgubljen jer je capo di tutti capi u Washingtonu tako odredio. Nažalost, Sarajevo je kritikom Schmidta nesvjesno posjeklo granu na kojoj sjedi. Ono što bi moglo doći nakon Schmidta nije pravda, već surova trgovina interesima u kojoj bi Bošnjaci mogli platiti najveću cijenu.