Zdenko Lučić, kandidat petorice za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, objavio je novi status na društvenim mrežama u kojem se još jednom osvrnuo na Dragana Čovića i njegov ratni i poratni put.
U publikaciji Ratni i poratni put ‘Čuvara digniteta Domovinskog rata’, koju prenosimo u cijelosti, Lučić je rekao:
– Dragan Čović, sin Frane i Mare, rođen 1956. godine u Mostaru, Hrvat, iako se 90-ih izjašnjavao kao Jugoslaven, doktor tehničkih znanosti, inženjer strojarstva, bivši predsjednik Uprave SOKO dd Mostar, predsjednik GO HDZ-a Mostar, predsjednik LIONS kluba Mostar i predsjednik Skupštine Hercegovačke banke, oženjen Bernadicom, rođenom Prskalo, kći Blage i Jele, rođena 08. 10. 1958. u Bogodolu, općina Mostar, otac dvoje djece, stalno nastanjen u Mostaru.
Osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru, kao i Strojarski fakultet, gdje je i magistrirao 1981./1982. 1997. godine i obranio doktorsku disertaciju iz područja strojarstva. Čović se kao student na prijavama za trimetre i ispite potpisivao ćirilicom, a tamo gdje je bila potrebna izjava, pisao je jugoslavenskim.
Da je već imao duboke veze sa SOKO Mostar dokazuju i pristupnice u kojima stoji da je stipendist SOKO Mostar.
U ZI SOKO Čović zaposlio se 1982/1983. godine, na kontrolnim zadacima. Krajem 1988. ili početkom 1989. godine obnaša dužnost predsjednika Radničkog vijeća ZI SOKO, kojom prilikom potpisuje dokumente kojima se veliki dio ovlasti Radničkog vijeća prenosi na predsjednika Uprave ZI SOKO Novicu Đuricu, koji mu pak daje velike ovlasti u radu i odlučivanju.
Navedene aktivnosti vremenski su se poklopile s procesom transformacije poduzeća ZI SOKO. Čović je potom prebačen u alatnicu, kada počinje njegov uspon u karijeri. Nezamislivo je biti na čelnoj poziciji u vojnoj industriji, a ne biti član Saveza komunista. Također je nezamislivo biti dio vojno-zrakoplovne industrije, a ne biti suradnik Protuobavještajne službe (KOS).
Početkom 1990. Đurica je proglašen menadžerom godine u bivšoj SFRJ, što je rezultiralo nezadovoljstvom radnika ZI SOKO, među kojima je 13 dipl. oecc. potpisao peticiju protiv Đurice. Čović je stao u obranu Đurice i poveo “odmazdu” nad potpisnicima peticije.
U razdoblju prije rata, kako tijekom studija, tako i tijekom rada u poduzeću SOKO, izjašnjavao se kao Jugoslaven i potpisivao se ćirilicom. Zanimljivo je da se u krugovima u kojima se tada kretao smatralo da je Čović po nacionalnosti Srbin.
Zanimljiv je i njegov nastup kao zamjenika Novice Đurice, kada se zalagao da se dnevnice isplaćuju samo onim djelatnicima SOKO-a koji su bili u rezervnom sastavu tadašnje JNA, iako se u to vrijeme nastojalo da se što više Hrvata uključi u redove pričuvnog sastava policije kako bi dobili osobno naoružanje.
Početkom rata u Republici Hrvatskoj, 1991. godine, Čović je obnašao dužnost direktora proizvodnje u ZI SOKO, kada su se za potrebe JNA u zrakoplove tipa Galeb počeli ugrađivati lanseri i viseći nosači bombi.
Dragan Čović je svojim potpisom odobrio sve preinake i preinake na zrakoplovu. U isto vrijeme, ZI SOKO je vršio popravke i servis zrakoplova koji su oštećeni tijekom borbenih djelovanja u Republici Hrvatskoj, kao i otpremu rezervnih dijelova za zrakoplove koje je ZO SOKO slao u vojnu bazu Zemunik, kod Zadra, za potrebe tadašnje JNA. Dana 1. ožujka 1991. zajedno sa Smajom Klarićem i Dušanom Vučjakom fizički je napao radnicu SOKO-a Jurovicki, kojoj je kasnije uručen otkaz s potpisom Branka Kolobarića.
Prema dostupnim informacijama, dio dokumentacije s potpisima D. Čovića, u kojoj izvješćuje o borbenoj gotovosti zrakoplova, u ljeto 1992. predan je Branku Kvesiću, tadašnjem načelniku Odjela za nacionalnu sigurnost HRH HB. Tijekom 1991. za potrebe JNA isporučeni su lanseri proizvedeni u Grudama, pri čemu su naloge za isporuku potpisali Dragan Čović i Nikola. Marić. Pojedini zaposlenici pokušali su bojkotirati isporuke za potrebe JNA, zbog čega su suspendirani ili prebačeni na novo radno mjesto, što je po nalogu D. Čovića učinio Željko Mikulić, tehnički direktor tvornice u Grudama.
Istovremeno, D. Čović se osobno obratio zaposlenicima u Grudama, pokušavajući objasniti razloge i potrebu ispunjavanja obveza koje tvornica ima prema JNA. Nakon toga, proizvodni kapaciteti iz Gruda preseljeni su na lokaciju Ortiješ kod Mostara, gdje su bili pod neposrednim vojnim nadzorom i gdje su se sklapali “sabirni nosači bombi” za zrakoplove tipa Orao, MiG 21 i G-4.
Istovremeno su nabavljeni i raketni bacači za avione, koji su u Mostar stigli iz Rijeke, preko Ploča, uz lažnu dokumentaciju prema kojoj se radi o dijelovima nabavljenim za naručitelja iz Izraela, iako se zapravo radi o dijelovima potrebnim za borbena djelovanja protiv Republike Hrvatske.
Ovaj zadatak povjeren je Branku Kolobariću, koji je i danas u užem rukovodstvu SOKO dd Mostar. Kontrolu postavljenih skupnih nosača bombi i raketnih bacača ispred vojne kontrole vršio je Damir Ustamujić, po nalogu D. Čovića. Čović je na mjestu direktora proizvodnje ostao do početka rata u BiH u travnju 1992. godine, kada nije pristupio postrojbama HVO-a, već je ostao angažiran u “kriznom stožeru” tvrtke SOKO, koji je tada bio smješten u zgradi Đačkog doma u Mostaru.
Osim Čovića, u kriznom stožeru bili su angažirani Smajo Klarić, Zdravko Bevanda, Suad Repak, Jadranko Burić i drugi. Ono što je izvjesno u tom razdoblju je da se prestaje izjašnjavati kao Jugoslaven i mijenja nacionalni identitet u Hrvat. Krajem svibnja 1992. Čović odlazi u Gorance, općina Mostar, i uključuje se u logistiku 3. bojne HVO-a Mostar, gdje ga postavlja Ljubo Perić, navodno njegov bliski rođak, tadašnji zapovjednik logistike Općinskog stožera HVO-a Mostar. Tu dužnost unutar HVO-a “zaradio” je skromnom donacijom. Na poslovima logističara ostaje do 22. lipnja 1992. godine kada ga tadašnji predsjednik HVO-a Mostar Jadran Topić postavlja na mjesto pomoćnika direktora poduzeća SOKO, a na prijedlog Jadranka Prlića Mate Boban postavlja ga na mjesto direktora poduzeća SOKO.
Čović tada okuplja Branka Kolobarića, Smaju Klarića, Zdravka Bevandu, Iliju Đolu, Miru Ćorića i druge, kojima u pojedinim segmentima dodjeljuje odgovornost za vođenje tvrtke. Rezervni dijelovi se isporučuju i prodaju na europskom tržištu, uglavnom za izradu zrakoplova tipa Airbus.
Tijekom druge polovice 1992. godine prodano je dijelova u protuvrijednosti od 3,5 milijuna DEM, a prema nepotvrđenim informacijama čak i više od 5 milijuna DEM. Isporuka i prodaja išle su preko tvrtke-banke HCH SOKO sa sjedištem u Frankfurtu, Njemačka, ili preko posrednika poput francuske tvrtke Euro Copter i Dassault.
Tko je pravi ratni profiter, a tko branitelj
Tvrtka HCH-SOKO osnovana je početkom 1992. godine u Frankfurtu u Njemačkoj, s udjelom od 60 posto njemačkog kapitala i 40 posto poduzeća SOKO Mostar, a osnivači su Novica Đurica i Nurija Čelik, koji posjeduje kuću u Republici Hrvatskoj. Posredovanjem HCH SOKO iz SOKO Mostar izvršene su isporuke. Krajem 1992. oruđe iz programa Iljušin vraćeno je u Rusku Federaciju. Povrat alata odobrio je Jadranko Prlić koji je u to vrijeme boravio u Moskvi.
Posredovanjem HCH SOKO cigarete su uvezene i na područje RH i RH u čemu su osim Čovića sudjelovali Jadranko Prlić i Marijan Primorac. Prndelj, vlasnik tvrtke Primorka. Prema nepotvrđenim informacijama, tijekom 1992. godine uvozom cigareta ostvarena je dobit od oko 1,5 milijuna DEM, a uvoz je nastavljen i tijekom 1993. godine. U sklopu poduzeća SOKO Mostar, tijekom sedmog i osmog mjeseca 1993. godine, usvojen je program vojne proizvodnje, gdje su se, osim programa za minobacače, proizvodile i ručne bombe.
U to vrijeme u Upravnom vijeću, odnosno u vojnom programu SOKO-a, bili su Dragan Čović, Neven Tomić, Mladen Margeta, Dragan Perić, Milivoj Petković, Vlado Čuljak i drugi. Tijekom 1993. godine, prema dostupnim informacijama, Jadranko Prlić, Neven Tomić i Dragan Čović trebali su postati većinski vlasnici tvrtke SOKO, što su podržali i predstavnici tvrtke ‘SOKO’ koji su u međuvremenu sklopili ugovore s Eurobusom, Zračnom lukom Zagreb i drugima.
Na taj su način Čović i njegova obitelj stekli efektivnu kontrolu nad tvrtkom SOKO i gotovo svim strojevima unutar tvrtke, što je kasnije korišteno za izvlačenje novca iz Ministarstva obrane HR HB. Odlukom Vlade RH HB iz 1996. godine, koja je prema nekim tvrdnjama donesena retroaktivno, donesena je odluka o formiranju bescarinske zone u sklopu tvrtke SOKO dd, što se dovodi u vezu s određenim kriminalnim radnjama, poput nestanka šlepera cigareta vrijednog 2 milijuna DEM, u koji su navodno bili uključeni djelatnici ili bliski suradnici MUP-a HR HB. Tijekom 1996. godine D. Čović je bio jedan od kandidata za gradonačelnika Mostara, a izborom Ivana Prskala imenovan je savjetnikom za gospodarstvo u gradskom poglavarstvu.
U rujnu 1997. godine imenovan je na mjesto predsjednika mostarskog HDZ-a. On je, prema nepotvrđenim informacijama, bio član Upravnog ili Nadzornog odbora Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona i navodno je u tom svojstvu potpisao odluku o smjeni svih predsjednika uprava u navedenoj oblasti “zbog loše provedbe privatizacije”. Navodno je glavni razlog ove odluke namjera reprivatizacije “Aluminijskog kombinata”, koja je ranije provedena bez utjecaja skupine bliske D. Čoviću.
Prema nekim procjenama, grupa D. Čović, J. Prlić i drugi bi preuzimanjem kombinata mogli ostvariti dobit od oko 500 milijuna DEM. Istovremeno je došlo do sukoba između D. Čovića, s jedne, te Mije Brajkovića i Mile Puljića, s druge strane, koji su se protivili njegovoj kandidaturi za gradonačelnika i imenovanju za ministra privatizacije u Vladi HNK, na čijem je čelu tada bio Mijo Brajković. Prema svemu navedenom, jasno je da Čović nije bio sudionik Domovinskog rata na strani HVO-a, a JNA ga se odrekla tek kada je postalo jasno da Mostar i Soko neće ostati u Jugoslaviji. Kao takav, Čović se polako penjao kroz HDZ-ovu hijerarhiju, preuzimajući kontrolu ne samo nad strankom nego i nad udrugama HVO-a koje su se borile protiv JNA.
Danas udruge HVO-a nijemo promatraju kako ovaj bivši jugoslavenski partijski dužnosnik koji je upravljao zrakoplovnom industrijom SOKO monopolizira nasljeđe HVO-a i njime vodi politički progon pravih pripadnika HVO-a. Nakon svega postavlja se pitanje tko je tu pravi ratni profiter, a tko branitelj? – zaključio je Lucić.